Fitness Centar Play ovih je dana proslavio dvije godine rada. Najbolja teretana u gradu nama je uvijek zapinjala za oko jer je prošla onu najtežu, bildersku provjeru i danas je "dom" mnogih šampiona....
U glavnom gradu Lijepe Naše ima toliko različitih teretana. Neke su raskošne, moderne, dobro opremljene i s razlogom uživaju brojnu zadovoljnu klijentelu. Ima i onih s reputacijom, starije teretane, znane po ugođaju, društvu i naćinu treniranja. Nisu one uglancane kao ove prve, ali imaju svoj "šmek". Postoje i one koje je najbolje pogledati kroz ulazna vrata začepljenog nosa, okrenuti se na peti i pojuriti što dalje.
I onda postoji Play, teretana gdje sam i sam već dvije godine redovan. Naravno, samim time možete kazati da sam neobjektivan, neki su to već istaknuli. No, opet, u prilog mi ide činjenica da se s treninga u Playu još nitko nije vratio s negativnim impresijama. A zvao sam i neke oštrije skeptike.
Play je odličan miks prve dvije skupine teretana. Već pri dolasku u predvorje jasno Vam je da ovo nije još jedan kvartovski gym s recepcijom od šperploće i blijedim plakatom Schwarzeneggera. Ovo je mjesto gdje svoj trening možete odraditi maksimalno efikasno, a da Vam je pritom ugodno, osjećate se kao da je nekome zapravo stalo ugostiti Vas u svom prostoru dok naporno radite.
Za razliku od nekih drugih teretana, u Playu još nisam imao iskustvo trganja sprava. Nikad nisam bio Hulk pa da su zato mašine jednostavno nestajale pod mojom silnom snagom, no neki od investitor znaju odabrati jeftinu opremu koju bi i ambiciozni pubertetlija mogao slomiti u naletu adrenalina. Nakon dvije godine redovite uporabe i ne uvijek najodgovornijeg odnosa prema spravama, mogu reći da im nisam uspio oštetiti ni naslon. Doduše još ih nisam udarao maljem....vidjet ćemo kako će se nositi s tim!
Ono što svaki vlasnik teretane zna je da su kroz vrijeme sigurne i određene štete. Tako smo i mi, ekipa iz Playa, napravili par vidljivih oštećenja na zidovima, ogledalima i podu. Nismo svi uvijek spretni i pažljivi, nekada uteg poleti onamo gdje ne bi trebao. Pozitivno u svemu tome bilo je reagiranje osoblja. Oštetili smo zid - brzo su ga popravili. Razbili smo ogledalo - ubrzo dolazi novo, svirali smo bučicama po parketu - eto gumirane podloge. Žalili smo se n šipku za Bench Press - došla je olimpijska. Htjeli smo još jedan T-bar - sitgao je. Pišući ovo sve mi je jasnije da se moramo dogovoriti da želimo spotterice poput Larisse Reis! Šalu na stranu, mislim da je poanta jasna.
Sve to danas je rezultiralo time da u Playu uz brojne rekreativce, sportaše iz drugih branši, poznate i one manje poznate, treniraju i ponajbolji iz svijeta bodybuildinga. Alpha Team momci - Petar Klančir, Igor Blagojević, Stjepan Ursa, Goran Radenović - svi redovno dolaze odraditi trening. Furić, Kolobarić, Barić, Dlesk, Franjić (oba!) - nema koga nema u Playu. Marko Petričević naš vrhunski klasičar također je svako toliko na treningu.
Eva Rusan, Jana Šuti, Natalija Sirovica, Nika Maštruko, Tea Korica, više mi se teško i sjetiti s kim sve nisam imao priliku trenirati u Playu kroz ove dvije godine.
U dvije godine Playa shvatio sam jednu važnu stvar: Neke teretane na zidovima imaju slike šampiona, a u Playu šampioni zapravo treniraju!
Do Čitanja,
Luka Kuhar
