Kada sam tek kretao u bodybuilding tema prehrane bila je posvuda. Koliki je postotak dobrog tijela hrana? 20-30-70-100? Koja je dobra hrana za to - dobro tijelo? Najbolji obrok za vidljive trbušnjake? I tako malo po malo - evo nas u rupi bez dna
Ipak, krećem u priču malo ranije. Djetinjstvo i prve tinejdžerske godine nisu mi previše odisale "režimskom" prehranom. Vjerujem da smo svi prošli fazu - jedem što je na tanjuru, tj. što je taj dan skuhano. Ako želim dodati nešto slatko - uzmem ako ima. Isto vrijedi i za grickalice.
Moj, osobni, pojam dobrog obroka tada je bio- onaj koji će mi pomoći oko gladi ili želje za jedenjem i uz to me učiniti entuzijastičnim što je baš takav kakav je. Nisam se zamarao peče li se meso na tavi u ulju, u pećnici na masti ili se prokuhava parom u nekoj novoj tavi iz top shopa.
Za mene je gozba bio tanjur pečene piletine, mlinaca i krumpira uz prilog salate u dovoljno octa da zakiseli jezero. Nakon toga, prigodan kolač ili keksi - možda sladoled. Ovakvih sam tanjura sretno pojeo i više no što se mogu sjetiti, a autorske zasluge pripadaju majci, baki i ostalim vrsnim kuharima u obitelji.
E sad, povlačimo kočnicu glede nostalgije i ljupkih uspomena. Ne kažem nikako da sam jeo idealno svakoga dana, niti da bi netko trebao uzeti moje "jedenje" kao predložak za svoju dnevnu rutinu.
Trenutno se uopće ne namjeravam vratiti u dane sporadičnog jedenja bilo čega, bilo kada u bilo kojim količinama. Neka ostanu kao simpatične uspomene. Samo, jednu stvar želim zadržati.
Činjenicu da hrana i ja nismo imali "odnos". Nisam od nje napravio industriju srama.
Vidite, nikada nisam polagao račune tanjuru. Nisam s krivnjom gledao odraz kada bih ga prao nakon dobrog komada torte. Nisam zapamtio "loš utorak" i onda brže bolje prao savjest u srijedu.
Nisam se ispričavao brokuli jer me jučer vidjela kako sladostrasno pogledavam obline hamburgera. Nije me hvatala depresija jer sam pao na šarm krumpirića u ulju nasuprot čednog pogleda kuhanog batata.
Još me jedna stvar tada činila sretnijim - hranu sam više jeo nego zbrajao.
Znate, nešto mi se čini da treba povući kočnicu kada se objedovanje karakterizira kao "stavka dnevnog unosa". Obiteljski ručak je "obrok 2/5". Proslava rođendana "onaj cheat meal u subotu". Kada na pitanje o večernjem meniju odgovaram sa: 65prot, 50uh, 20m - bolje mi je da sam bilder u sezoni natjecanja ili netko kome je takav pristup zaista, zaaaista potreban.
Kao drugi disclaimer - naravno da je situacija u natjecateljskom bodybuildingu kudikamo drugačija. Hrana je tijekom natjecateljske sezone komponenta koju valja uštimati kao i sve ostale. Tu su tablice i kalkulatori često redovna pojava, ali pričamo o jako malom postotku ljudi.
akođer, ima ljudi koje stvarno i iskreno veseli tako funkcionirati. Možda im je pomoglo u prošlosti da se dovedu do željene figure ili poprave zdravstveno stanje. A možda, kao što je u par navrata bio slučaj sa mnom, jednostavno žive toliko lagodan život da je svaka umjetno stvorena restrikcija i osmišljena disciplina, dobrodošla prepreka u neizazovnom životu.
Pa ipak, koji god razlog bio, trebamo pogledati i zastrašujuću informaciju koju prezentira Barbara Tomašić u svojem tekstu "POREMEĆAJI HRANJENJA što su, tko su najčešće oboljeli, kako se liječe?".
U Hrvatskoj, navodi autorica, broj ljudi koje zahvaćaju takve tegobe iznosi oko 90 000.
Da ne skačemo iz ekstrema u ekstrem i okitimo se površnim zaključcima - ne - neće malo uvođenja reda u kaotičnu prehranu uzrokovati poremećaj hranjenja.
Međutim, jedan od glavnih krivaca u medijima prethodnih je desetljeća bila "potraga za neuhvatljivom figurom". Odnosno tijela s modnih pista i naslovnica časopisa. Mladi bi, pogotovo djevojke, izrazito propatile i uništile svoje zdravlje u lovu na nešto što - prečesto - uopće i nije stvarnost.
Danas, bojim se, opsesija hranom postaje valjan takmac u trci za premium uzročnike anksioznosti i mogućih problema oko samopouzdanja i funkcioniranja u vanjskom svijetu.
Dobra hrana.
Loša hrana.
Superhrana.
Specijalizirana hrana.
Društvo instant vijesti i klikova traži brzu osudu, bržu klasifikaciju i najbržu definiciju. Tako dobijete etiketu koja ne mora imati mnogo doticaja s realni stanjem stvari. Navikli smo tako, ne uranjamo u informacije, samo surfamo i "skrolamo". Ne tražimo vrijednost, već senzaciju. Malo je reći da sam iznimno počašćen pažnjom svih vas koji ste uopće došli do ovog paragrafa u tekstu.
I eto nam na tapeti hrane naše svagdašnje.
Ugrubo prevodeći Michaela Pollana (proslavljenog autora odličnih knjiga kao što su Omnivore''''''''s Dilemma i Botany of Desire) pronalazim mnogo smisla u njegovoj tvrdnji: "Hrana nije samo gorivo. Hrana je vezana uz obitelj, uz zajedništvo, uz identitet. Sve te stvari njegujemo kada dobro jedemo."
Doista, čini se kako nam je danas hrana postala sve osim toga. Odvajajući od jedenja svaki sentiment, nježnost i ljupkost, došli smo do konzumiranja, proždiranja i punjenja. Kada sam se želio natjecati u potpunosti sam poprimio takav mentalitet. Hrana je ono što na deklaraciji piše, a obrok zbroj podataka s etiketa svega što sam stavio na tanjur.
Kada postoji realna potreba za, recimo to tako, iskrivljavanjem Pollanove perspektive o hrani, onda je to zbog valjanog razloga koji ne ostavlja mnogo mjesta alternativama, ALI čvrsto vjerujem da to nije slučaj za veliki broj ljudi.
Zapravo, bio sam svjedokom par "živčanih slomova" kolegica i kolega koji su u potpunosti izgubili kontrolu nad životom (bolje reći, življenjem života) nakon što su bespotrebno prepustili da im obroci diktiraju tempo i kreiraju odluke.
Onda kreće samokažnjavanje koje je stvarno dobar put do ozbiljnog poremećaja - ako ono u nekom obliku već samo po sebi to i nije. Propušten obrok odmah djeluje kao blagi napadaj panike, a loš dan ili vikend natjeraju nas da preispitamo smisao života?
Tada treba zastati, sjesti pred tanjur i pitati se - koji je smisao prehrane u mom životu? Jesam li si od velikog saveznika napravio tiranina i neprijatelja? Mijenjam li dobar dan za "dobar obrok"? Hoće li me kuhani pileći file dočekati s valjkom u ruci ako se doma vratim trideset minuta kasnije od planiranog obroka s nesvetom limenkom pive ili soka u ruci?
Potpuni nemar za ono što jedemo druga je tema i o njoj ovdje nećemo previše, ali druga krajnost može biti itekako opasna. Ovaj je tekst ponajviše osmišljen za one koji barem malo sumnjaju da trenutno nemaju potpunu kontrolu nad vlastitim prehrambenim navikama. Za sve one koji su se, malo po malo, pretvorili više u auto s rezervoarom no u čovjeka sa želucem. Za osobe kojima je neplaniran obrok patnja, a preskočena hrana stres - bez okolnosti krajnje sportske ili druge nužnosti da se to takvim učini.
Prije nekog vremena sličan sam tekstić zaključio rečenicom:
Hrana je, kao i svaki vanjski faktor, loš gospodar, ali dobar "sluga" svakog pametnog bodybuildera.
Čak i u ekstremu natjecateljskog bodybuildinga, ozbiljan bilder hranu stavlja u ulogu alata, a ne gospodara jutra i noći. Zašto bi se onda netko ,tko si želi dobro imajući plemenitu ideju uvođenja malo reda u prehranu, toliko podčinio vlastitom tanjuru?
Ako je svaki obrok održavanje primirja, a svaki kolač, čaša vina, hamburger ili ćevapi, okršaj s neprijateljem, onda s hranom ne živimo - nego ratujemo.
A rat ostavlja posljedice. Vidljive i nevidljive.
Do Čitanja,
Luka Kuhar
