Košarica Narudžba

PO ČEMU PAMTIMO 2017.?

31.12.2017
Luka Kuhar
Svijet profesionalnog bodybuildinga ove nas je godine „počastio“ iznimno bogatim rasporedom lijepih, ali i vrlo tužnih događaja. U ovome ćemo članku spomenuti neke od njih koji će se pamtiti i dulje no idućih 365 dana.

 Cedric McMillan osvojio je Arnold Classic i održao inspirativan pobjednički govor. Ovo je za ljubitelje profesionalnog bodybuildinga bio iznimno važan trenutak jer se Big Mac konačno dokazao kao top klasa natjecatelja i netko tko je sposoban osvojiti natjecanje u rangu Arnolda. Inače se kaže da je osvajač turnira u Columbusu glavni izazivač za vladajućeg Mr. Olympiju, no izgleda da će duel Cedrica i Phila pričekati još neko vrijeme.

 
Otkad pratim natjecateljsku karijeru ovog fantastičnog bodybuildera, nažalost joj moram pristupati s velikim oprezom zbog nedosljednosti po pitanju forme. Jednako je moguće da će mu se dogoditi „izljev briljantnosti“ pomoću kojeg će odvaliti konkurenciju, kao i takav promašaj da će upropastiti vlastite šanse za medalju. Bilo bi ružno reći da je Cedricova forma, odnosno pokazivanje iste jednako bacanju novčića jer se dosta popravlja u zadnje vrijeme, ali trebati će mu barem jedan Olympia top 5 da ga stvarno uzmemo u obzir kao potencijalno najboljeg bildera na planeti. Bila je ovo dobra godina za njega i ne sumnjam da ćemo ga tamo vidjeti ako se ovako nastavi.
 
Nažalost, priča o Dallasu McCarveru kao o budućem Mr. Olympiji doživjela je preuranjeni kraj i vrlo tragičan svršetak kada nas je napustio prije nekoliko mjeseci. U dramatičnim okolnostima ostavio je svijet bodybuildinga u tuzi, šoku i nevjerici te sportskom žalu jer njegov puni sjaj u atletskom smislu nikada nećemo vidjeti. Ni dan danas nisam siguran iz kojeg gledišta i kako uopće pristupiti njegovoj smrti; mislim da to moramo gledati, doživljavati i opisivati kao iznimnu ljudsku tragediju i gubitak mladog čovjeka. Jednako sam siguran da ambiciozni bodybuilderi imaju još štošta za iščitati ovdje. Tijelo je „životinja“ rastezljivih granica, ali ne i beskonačnih.
 
Ništa manje potresna nije bila ni vijest o prvotnom komatoznom stanju Richa Piane te nedugo zatim potvrđenoj smrti. Piana je nedvojbeno postao ikona naše branše na društvenim mrežama. Rječit, zanimljiv, promućuran i prepreden, imao je strašan nos za biznis, a usto i ruku za slikanje. Teško da je prošao mjesec u kojem neka od njegovih izjava ne bi bila među relevantnijim sadržajima na ovaj ili onaj način. Živio je pod geslom „Whatever it takes“ i jedan je od ljudi koji će, bez obzira na naše mišljenje o njemu, ostaviti određeno nasljeđe u bodybuildingu. Nisu ovo usamljene priče o ljudskim gubicima i stradanjima, ali izdvojiti ću ih uz napomenu da ipak želim ostaviti dobar dio članka u vedrijoj i pozitivnijoj atmosferi. Obiteljima svih unesrećenih trebamo izraziti iskrenu sućut i žaljenje.
 
Jedna sasvim druga vrsta nedostatka kao glavnog lika ima Kaija Greenea, popularnog Predatora kojeg ni ove godine nismo gledali na Olympiji te je sve odsutniji od hardcore bodybuildinga u kojemu je bio – ne treba okolišati – štovana ikona. Po svemu sudeći, u životu mu ne ide loše; vjerojatno ćemo ga gledati u sve većem broju serija i filmova, a povezan je i s nizom kompanija – reklo bi se od cipela do pletenica. Ne živi loše i ostvaruje se u drugim poljima života. Tu opet mogu samo nadodati kako se nadam da će ga kad-tad zasvrbiti Sandow.
 
Phil Heath ostaje apsolutni broj jedan bodybuildinga. Izjednačio je Arnoldov rekord i, ako iduće godine odradi posao kako spada, postaje član elitnog društva najtrofejnijih Mr. Olympia svih vremena. Iako je opet bilo značajnih kritika na njegov izgled u Vegasu (googlajte bubble gut Phil Heath, da sad ne pridajemo tome posebnu pažnju), Heath je svoje napravio i završio „program“ s poznatom odjavnom špicom u kojoj on odlazi s pozornice držeći najvrjedniji bilderski trofej u rukama. Zanimljivost je ta da mu se ove godine kao glavni konkurenti nisu postavili ni Dexter Jackson ni Shawn Rhoden, već druga dvojica dobro poznatih bodybuildera.
 
William Bonac malo po malo stavlja zareze na svoj remen i upisuje nove osvojene visine. Popeo se tako u Olympija top 3, a vjerujem da je lako mogao i u Olympija top 2. Gladan je, napreduje, popravlja što god može i iz jednog trna u oku prerastao je u nadmoćnog šampiona. Više se ne moramo pitati što može William, već što će drugi napraviti kako bi ga zaustavili.
 
Kad bi se snimao dokumentarac o Big Ramyju, Victor Martinez posvjedočio bi da je i njega prilično teško zaustaviti. Šalu na stranu, goropadni Egipćanin konačno je sva očekivanja vezana uz njega počeo dovoditi u kontekst stvarnosti. Pokazao je koliko daleko može stići masa, ali i spoznao da ga neće samo tako dovesti na tron. Ima još posla ako se Mamdouh Elssbiay želi vratiti Baderu sa Sandowom u rukama.
 
Classic bodybuilding malo po malo postaje službeno lice bodybuildinga. Sportu kojem se već nekoliko desetljeća spočitava izgled s kojim se rekreativci i entuzijasti nikako ne mogu povezati bez da u jednadžbu stavljaju određene zabranjene faktore, sada je svijetu prezentirao jedan novi look čije su konture znatno „realističnije“, a kvaliteta izgleda dovoljna je da impresionira i ozbiljnije fanove željeznog sporta. Još samo da maknu one glupe gaće i to je to.
 
Možda najbitniji događaj ove godine dogodio se onog trenutka kada su se poput ogorčenih bračnih partnera rastali IFBB i IFBB pro liga. Znate kako to ide u takvim scenarijima – jedan krivi drugoga te istovremeno obećaje svijetlo na kraju tunela upravo u svojoj inačici budućnosti. Konfuzija je uslijedila u redovima natjecatelja, ali mislim da se sada, kada prašina čvrsto leži na zemlji, možemo složiti da je sportašima sve ovo zapravo jedan pozamašan plus. Postoji više načina da se zaradi novac, više je mogućnosti za natjecanja, a i federacije će morati sve bolje raditi svoj posao kako bi privukle kritičnu masu natjecatelja. Zašto? Jednostavno je; kada federacija nema dovoljno natjecatelja da respektabilno i zanimljivo predstavljaju odabrani sport, prestaje imati smisla.
 
Ovo su tek neke crtice iz 2017., a vjerujem da se radi o onima koje će nas na ovaj ili onaj način pratiti, bilo kao narativ, bilo kao uspomena, u 2018. Iz godine u godinu promatram kako se bodybuilding razvija u sve veću i ozbiljniju industriju, a drago mi je vidjeti da to nije napravljeno nauštrb kvalitete sporta.
 
Do Čitanja,
Luka Kuhar
Da bi mogao komentirati moraš se registrirati,
ako već imaš račun prijavi se! Registracija | Prijava

PREPORUČUJEMO