Svakih par generacija u bodybuildingu pojave se nova lica, nova tijela, ali neka pitanja ostaju svevremena. Jedno od njih tiče se i mogućnosti „života od natjecanja“.
Da odmah objasnimo u kojem će smjeru ići ovaj članak. Reći ćemo bez okolišanja da od isključivo natjecateljske zarade, bolje rečeno novca kojeg će natjecatelj dobiti na „bini“ za plasman kojeg je ostvario, može živjeti izrazito, iiizrazito mali postotak bildera. Evo i zašto...
Bodybuilderi nemaju plaću. Oni ne igraju za određeni klub niti postoji firma u kojoj je netko uposlen kao „natjecatelj u bodybuildingu“. To naravno znači da takva vrsta sigurnih primanja neće dolaziti nakon odluke da se bavite natjecanjima, a bome ni nakon što se pokoje osvoji.
Sama priroda ovog sporta onemogućava natjecatelja da kroz dulji vremenski period redovno zarađuje na bini. Tomu je tako jer su bilderske pripreme duge, a natjecateljski dio kratak i rijedak. Priličan broj natjecatelja sprema se veći dio godine (ako ne i čitavu) kako bi se pojavio na pozornici na cca pola sata. Govorim tu o ogromnim životnim i sportskim troškovima koji nikako nisu proporcionalni zaradi koju će taj natjecatelj ostvariti čak i u slučaju pobjede, osim ako taj netko nije Phil Heath, odnosno osvajač Mr. Olympia natjecanja.
Dakle, što se zarade na pozornici tiče, ona je uvelike ovisna o samom plasmanu i mogućnosti bodybuildera da brzinski poveže dva-tri takva izlaska. Naravno, nije to jedina komplikacija. Broj natjecanja koja nude konkretne novčane svote pobjednicima može se nabrojati na prste jedne – ajde, možda dvije ruke. Govorimo u kontekstu nekog ostvarenja osjetnog profita.
Čak i tada moramo naglasiti da nisu sve kategorije jednako isplative što se zarade tiče. Završite li bilo gdje, osim pri Olympiji na ,recimo, šestom mjestu, možete dobiti pohvalu i lijepu riječ ali ček koji će vam uručiti teško da će pokriti i same troškove priprema, bez ikakvog govora o nekakvoj zaradi.
Amateri, a i određeni broj profesionalaca stvarno nemaju zarade od svog natjecateljskog angažmana. Međutim, mogući uspjeh na bini može se iskoristiti pri dobivanju sponzora ili potpore od neke kompanije, grada, države, pojedinaca itd. O tome ćemo pisati jednom drugom prilikom, s obzirom da je naslov nevezan uz to (barem ne usko).
Natjecateljski bodybuilding nikada nije bio bolje plaćen nego danas, što je istovremeno lijepo za čuti i pomalo tužno. Mr. Olympia se u početnim danima tog natjecania mogao pohvaliti sa svega tisuću dolara, a danas je ta svota četiri stotine puta veća. Naravno, Mr. Olympia je jedan čovjek, a natjecatelja ima stotine tisuća. Među njima su i oni koji kroz karijeru neće uprihoditi ni tih tisuću dolara na bini.
Recimo to ovako – natjecanja mogu biti poluga pomoću koje se na više načina može ostvariti zarada, ali direktni prihodi s istih u 99% slučajeva nisu dovoljni da opravdaju uloge koje je jedan natjecatelj imao da bi se popeo na pozornicu.
Marketinški vičniji bilderi znaju unovčiti svoje rezultate, ali ne gube iz vida da same medalje nisu profitabilne.
Ne kažu bilderi bez vraga - ako si tu zbog para, okreni se i ajd'''''''' nazad.
Do Čitanja,
Luka Kuhar
