Košarica Narudžba

Kako je bodybuilding zamrzio Kaija...

27.03.2021
Luka Kuhar
Nedavno smo o njemu izbacili dokumentarni prilog, a onda se počelo pričati o mogućoj posebnoj Olympia pozivnici. Opet. Međutim, za razliku od ne tako daleke prošlosti, sada u negativnom tonu...
 
Kai Greene. Hah, čudno je iznova govoriti o njemu!
 
Prije cca deset godina počeo sam pisati članke o bodybuildingu i, vjerujte mi, teško je bilo ne spominjati Kaija. Tih je dana ganjao najveći rezultat u ovom sportu. Zlato je mogao namirisati, a toliki obožavatelji željeli su mu trijumf. Ovako je to izgledalo...

2011. - Phil Heath postaje Mr.Olympia, Jay Cutler odlazi u blefersku mirovinu, a Predator puše za vratom. Njuši. Jaya neće biti, a Phila je u karijeri već dobivao. Nema što, epska se borba nazire; na pomolu je. Rezultat će ovisiti o pokazanom izdanju.

2012. - Kai dolazi srezaniji, usukaniji, prepun poznatih detalja. Napravio je sjajan posao pokazujući toliku mišićnu raskoš na pozornici da se ostatak Olympia konkurencije mogao sakriti iza njega. Oni koji su mu tada htjeli parirati, nisu uspjeli. Na nesreću. Nije ni on Philu. Sjajan paket, sjajna medalja - ali srebrna.
 

2013. - Olympia je sada i službeno "Phil & Kai" show. Phil se raskomotio u ulozi predvodnika čopora, ali taj neumorni Predator čeka bilo kakav krivi korak. Nešto. Loš dan, pogrešno punjenje, alergiju na hranu. Diuretik viška, bilo što. Nažalost, Heath nepogrešivo ulazi u vikend prezentirajući vjerojatno životnu inačicu vlastite figure. Mesnatiji Greene potvrđuje status vrhunskog bodybuildera, ali nije na vrhu.
 
2014. - Frcaju iskre, lete pletenice, ispadaju trbusi. Nabrušeni Kai samo je to čekao. Tu moguću šeprtljavost šampiona koja se očituje u nekontroliranom lelujanju trbušnjaka. Philov uglancani oklop više ne ostavlja dojam nepropusnosti, no nesretni Greene radi istu grešku kao i on. Ponovljeni duel, jači intenzitet, ali slabija izdanja. Raspored jednak, tijela naizgled lošija. 
 
I tu sve prestaje. 
 
Zašto? Jer visibabe obično niknu u smiraj zime, pozdravljajući proljeće sladostrasnim podizanjem glave u nebo, prkoseći okovima zadnjih mrazova. Svojim nježnim postojanjem pariraju svemirskim silama pravde i istine čiju vječnu zagonetnost diktira Wayne Rooney, a kao mjuzikl priprema Tereza Kesovija za idući Superbowl. 
 
Nije od riječi do riječi, ali tako bi nekako zvučao Kaijev odgovor. Uz dodatak o zločestim masonima Olympije koji mu nešto brane. Nude natjecateljski ugovor, zovu, spominju posebnu kvalifikaciju, no zločesti su š*pci. Stvarno.
 
Sarkazam i gorčina. Kod mene, a nažalost i mnogih drugih, baš su to glavni eksponenti priče o Predatoru.
 
Istini za volju, čovjek nije propao u zemlju!
 
Sponzorstvima je održavao relevantnost i zgrnuo nešto novca na račun natjecateljske reputacije. Talentima druge vrste stvarao strip o King Kaiju te ostvario manju ulogu u popularnoj seriji Stranger Things.
 
 
Natjecateljski se dao naslutiti kao mogući potpuni povratnik osvajajući Arnold Classic ispred Cedrica McMillana. Pa opet, već je i ta pobjeda djelovala nekako preblizu mogućoj nevolji. Cedric nikada nije konkurirao za Olympia titulu, a Kaija je poprilično pritisnuo. S obzirom da je čitava priča sa svom popratnom mistikom oko Predatora uvijek išla u kontekstu lova na Phila, ovo nije zvučalo  dobro. McMillan je Predatoru dao do znanja da mu zubi možda nisu jednako oštri.
 
Par godina prije, u glavnom gradu Češke, zastrašujuće krupni Dennis Wolf spremao se potjerati Kaija iza sebe u konačnim plasmanima, no Greene se povlači sa bine navodeći zdravstvene probleme kao uzrok. Čovjek koji tvrdi da može "zveknuti" Phila i uzeti titulu nikako ne bi smio gubiti od bilo kojeg drugog bildera.
 
 
Osobno, period između 2010-2013. smatram najboljim Kaijevim danima. Različita izdanja dobro poznate siluete Predatora donosila su svježinu na pozornicu, a uz to uvijek izgledala relevantno, spremno, detaljno i fenomenalno prezentirano. 
 
Sve iza toga, činilo se kao borba sa samim sobom. Kako ja to mogu reći? Pa čovjek je i dalje bio sjajan! Je. Stvarno. Međutim, bila bi to lažna dihotomija, neuspjela bilderska binarnost, kada bi Kaija gledali kao "sjajnog" ili "užasnog". 
 
I nakon 2013. Kai je bio dobar, odličan, čak sjajan bodybuilder. Ipak, njegova izdanja više nisu konkurirala prijašnjima za titulu "najboljeg dosad".
 
Ne pamtim da sam ga negdje vidio zaista užasnog ili nespremnog. Gledao sam ga na bini u Pragu, baš te 2013. gdje se ispred Jacksona i Warrena činio kao vlastita bilderska klasa, a ni na FIBU koju godinu kasnije, Kai van sezone nije ostavljao dojam "opuštenog" tijela. Uvijek blizu forme, nije riskirao da ga se nazove bezveznim.
 
Jer nije bio. Dokle god postoji taj Phil i uzima Sandow trofej, Kai ima razloga za lov. Nema mjesta (p)opuštanju.
 
Jedna od meni dražih knjiga, davno pisana, govori o bijelom kitu. Kapetan Ahab kojeg, kao i ostatak storije, potpisuje Herman Melville, goni svoju lovinu do točke bunila, a zatim i par koraka dalje. Kraj, ponajviše za krvožednog kapetana, nije lijep. Zadnji duel životinje i njega prokazuje pravi omjer snaga.
 
Kai je od 2014. možda i mogao nešto više. Koji bod više? Koji Sandow više? Nikada nećemo znati. U svojem mahnitom gonjenju Phila pucao je iz svih oružja praveći glupu grešku predstavljanja moćnog, no kudikamo neuvjerljivijeg izdanja. Svo to bogatstvo mišića nije se ispravno razvilo zbijenom figurom, trup ga iz perspektive trbuha nije izdržao, a sveukupnu masu teško se održalo na pravoj vagi između punog i praznog mišića. I to je to od priče Phila i Kaija. The Gifta i Predatora. Harpunara s pletenicom koju je umalo uporabio kao oružje, bivajući opasno blizu izazivanja pravog fajta na pozornici. Zna se u ovome sportu šaljivo dobaciti  - za zlato moraš nokautirati šampiona. 
 
Nisam siguran hoćemo li ikada doći tako blizu kao tada. Bili su par krivih pogleda od šaka. No ni plameno rivalstvo nije moglo zamutiti jasnu sliku. Phil je bolji.
 
 
I zato je sada ovo tako teško pisati. 
 
Jer ni Phil nije imao sjajne dane nakon njihovog zadnjeg susreta. 
 
2015. - Heath dolazi nekako slabašan. Neuvjerljiv tijekom prve večeri, galama se digla oko Kaijeva nedolaska. Dexterov proboj i Rhodenova promašena prilika ostavili su samo jedno pitanje u zraku - što bi bilo da je Kai tu? Toliko je voljen bio taj Predator da mu se te i iduće godine Olympia stavljaja u praktički talačku poziciju ako pitate čitavu vojsku fanova. No Kai - No Olympia, govorio je hashtag. Iskren da vam budem, gluplju stvar nisam pročitao u brojnim godinama komentiranja ovog sporta. 

2016. - Olympia se odvija po planu, a Kaijev izostanak šteti prvenstveno njemu. Phil u sretnijem izdanju pronalazi još jedan Sandow trofej, a svijet bez Predatora postaje sve normalnije bildersko mjesto. Fanovi se, korak po korak, trijezne. 

2017. - Vidi čuda, Kaija nema, ali Olympia preživljava! Šalu na stranu, Phil opet ima zlato, no sve se čini kao da mu najbolji dani karijere ostaju iza leđa, a ne pred nosom. Trbuh izgleda sve lošije, a figura zbog toga odiše neželjenom ružnoćom. Nema druge riječi. Za Phila se moglo reći da je relativno uzak, sitniji od nekih monstruma, možda čak i zbijen (iako jako nategnuto), ali nikada "ružan". Nikada prije.
 
2018. - Phil gubi. Nije se povukao, nije upropastio formu. Izgubio je na pozornici. Čudo, zar ne? Pa ja sam do ove točke Philove karijere završio srednju, uprskao nekoliko upisa na fakultet i pao vozački. Sve mi se činilo vjerojatnijim od njegova poraza. Kad ono - pada veliki Phil. Predatoru ni traga. 
 
2019. - Opet novi Mr.Olympia. Rhodena nema zbog pravnog procesa koji još uvijek traje, a Brandon Curry postaje radosni vlasnik najtraženijeg bilderskog trofeja. Gdje je tu Predator? Bilder čija klasa u ovakvim prozivkama ne može biti nezapažena. Dobro pitanje! Na bini nije.
 
2020.  - Tri od tri! Sandow ide okolo u maniri štafete, a iduću dionicu, tko zna koliko dugu, predvodi Big Ramy. Dobroćudni grmalj odrađuje fenomenalan posao osvajajući titulu nakon godina teških kritika na račun neispunjena potencijala. Potukao je Curryja kao i slabije izdanje velikana Phila, a daleko iza njega umirovio se  živući ep - Dexter Jackson. Gdje lovi Kai Greene? Negdje, ali ne na pozornici. Možda u mutnom, možda u žitu? 
 
 
Znao je on biti i nevjerojatno drzak u onom natjecateljski intrigantnom smislu - potpisujući se na plakate fanova kao "Kai Greene - Mr.Olympia". Uvijek je vjerovao u svoju mantru da misli postaju stvarnost, točnije - "thoughts become things".  Tko zna, da je dulje vrebao, možda bi i zasjeo na taj, toliko željeni, tron.
 
Fanovi su molili, priželjkivali, navijali, tražili i godinama se nadali. Karizmatik, motivator, neponovljivi majstor pozinga. Kai je znao zabaviti publiku i natjerati golem broj ljudi na investiranje svojih emocija u njegov rezultat. Imao je sva obilježja legende. Od vrhunskih rezultata do osebujna karaktera.
 
Fanovi su molili, priželjkivali, navijali, tražili i godinama se nadali. Sve dok... više nisu. 
 
Znao bi se taj nestašni bilder igrati maštom, ostavljajući dojam skorog upadanja u natjecateljske krugove. Hoće li? Ma ne! Možda ovoga puta stvarno hoće? Ma hoće vraga!
 
E sad će sigurno, jel da? A čovječe pa koji k...!
 
Došlo je zatim i do najgoreg - Kai? Meh, svejedno mi je. Zaboli me.
 
Da Kaija kao bildersku ikonu mnogi, među koje se i sam ubrajam, žele vidjeti na bini - svakako. Da je pretjerao do, pa i preko, granice dobrog ukusa. Je. Može li još uvijek biti relevantan u vrhu bodybuildinga? Vjerojatno. 
 
Samo, ovih bi ga dana po prvi puta čekao scenarij gdje baš on dolazi kao onaj omraženi natjecatelj kojeg mnogi žele vidjeti u potpunosti potučenog, ili još gore, nemaju ga baš interesa gledati. Mogla bi se tu izgraditi dobra priča i velika pompa, ali sve na račun Kaija kao bilderskog junaka nekih davnijih dana. Ovu novu verziju malo tko voli.
 
Od lika bez kojeg je zamisliti Olympiju bilo jednako zamišljanju Rima bez Koloseja, do mrske pojave u bilderskim zanimljivostima. Gdje god se pojavi kao novost, kao mogući comeback, kao lik iz prošlosti - stigne i rafal negativnih komentara razočaranih ex-fanova.
 
 
Bizarna priča. Raspleti i zapleti bez naročita smisla. 
 
Suze, ugovori, intervjui, najave. 
 
Tajac.
 
Kai Greene diktirao je ritam bodybuildinga unatoč činjenici da nikada nije bio njegov službeni predvodnik. Srebrni Predator nadvisio bi sve suvremenike svojom enigmatičnom personom, ulazeći u srca mnogih fanova.
 
Zatim je, malo po malo, mnoga od njih slomio.
 
Posebna pozivnica? Za Kaija, danas
 
Bez ikakvog problema, ali za VIP ložu. Za pozornicu mora dokazati predanost, želju i volju - baš kao nekada.
 
Pa možda, samo možda, povrati predanost, želju i volju mnogih izgubljenih fanova.
 
Do Čitanja,
Luka Kuhar
Da bi mogao komentirati moraš se registrirati,
ako već imaš račun prijavi se! Registracija | Prijava

PREPORUČUJEMO