Košarica Narudžba

Kolumna iz Njemačke by Kristijan 6.dio! Munchen!

16.01.2015
Kristijan Matković
I''''m back! Nakon poduže stanke dužan sam opisati što se događalo u mom životu ovih tjedana. Pa počnimo. Budući da sam shvatio da je vrlo teško naći posao u malom gradu poput Hüfingena, odlučio sam se preseliti u bavarsku prijestolnicu München.

  Kada sam se odlučio na taj potez nisam znao koliko teško može biti naći smještaj. Počeo sam tražiti, ali ubrzo shvaćam da će tu biti velikih problema. Naime, München je navodno najteži grad za naći smještaj u Europi. Zbilja frustrirajuće!

Dani su mi u Hüfingenu prolazili u iščekivanju odlaska na trening i provođenju vremena sa svojom (puno) boljom polovicom. Bližila se nova godina, nakon prošle koja je bila tragikomična. U strahu od novog novogodišnjeg horora iščekivao sam tu večer. 31.12. proveo sam u pripremanju stana za doček i treningu. Novu godinu sam dočekao na najljepšem mjestu - zagrljaju voljene osobe.

Došla je i ta 2015. godina velikih promjena, velikih planova, godina u kojoj planiram promjeniti život iz temelja i početi se razvijati u drugim segmentima života. Kada sam odlučio ponovo se seliti nadao sam se da neću ići sam, nisam mogao očekivati da bi netko radi mene ostavio sve i otišao u nepoznato. Tražio sam smještaj iz dana u dan, ali pomaka nije bilo. Odlučio sam se za pomoć obratiti tati. Nisam očekivao da će netko sa toliko truda ući u to. Zbilja sam ostao iznenađen količinom volje koju je pokazao da mi pomogne iako nisam baš jako dobar sin, ali eto, očito je istina da je roditeljska ljubav jedna od najjačih.

Kroz nekoliko dana javljeno mi je da je smještaj spreman i da možemo krenuti. Kao što sam rekao, cijeli dan sam razmišljao hoće li moja djevojka zbilja poći sa mnom. Došla je ta večer i trenutak koji ću pamtiti. Ušla je u stan i rekla da ide sa mnom gdje god da idem. Bio sam presretan! Počeli smo pakirati stvari, ja sam po starom običaju izvodio gluposti i zabavljao se sam sa sobom. Uskoro je došlo i tih 4h ujutro i morali smo krenuti. Druga selidba u samo 3 tjedna.  S torbama teškim 30-ak kg putovali smo 4h i na kraju preko Ulma (u koji 5.2. idem u posjet svojim sponzorima - Energybodyu :D).

Kada sam napokon stigao u München ostao sam šokiran! Željeznički kolodvor ima 40-ak perona! Nakon Monte Carla definitivno najimpresivniji grad u kojem sam bio! Izgubljeno smo tražili kako doći do Starnberga gdje su nas čekali stric i tata da nas odvedu do smještaja. Nakon 15-ak minuta vožnje S-bahnom stigli smo u maleni gradić na obali jezera, lijepo mjesto.

Dočekali su nas naši veseli vodiči te smo krenuli prema "hotelu" gdje smo trebali biti smješteni. Tu počinje show! Nisam očekivao smještaj u Hiltonu, ali ono što nas je dočekalo na 50 km od Münchena zbilja je nešto najgore što sam imao priliku vidjeti! Prvo smo saznali da ćemo biti smješteni u selu, nakon toga da u blizini nema trgovine niti S-Bahna, naposlijetku smo shvatili da se nalazimo u sobi od 10 m2 u kojoj je ugašeno grijanje i koja ima bolničku posteljinu. Onog trena kada sam kročio tamo znao sam da tu noć neću biti u  toj sobi i da idući dan uzimam novce nazad i bježim. Nakon 30 min koliko smo izdržali u sobi odlučili smo se pješke uputiti do prvog većeg mjesta da dospijemo do S-bahna te onda do Münchena. Kako to obično biva, pješačiti smo morali 9 km i to po vjetru koji je mene koji debelo prelazim 100 kg uspijevao spriječavati u kretanju. Nakon agonije od puta stižemo u grad koji opet ne znam izgovoriti, ali piše se ako se ne varam Unterschleißham.

Kada smo napokon stigli u München to je zbilja doživljaj za pamćenje. Izlaziš iz podzemne željeznice na Marienplatz (centar grada), neopisivo mjesto. Noć provodimo u šetnji tim prekrasnim gradom, a jutro dočekujemo šetnjom aerodromom na kojemu sam ja odlučio malo i ubiti oko. Nakon pješačenja 9 km nazad do "bajnog" smještaja kupimo svoje neraspakirane stvari, po nas ponovo dolazi spasitelj tata i odvodi nas u drugi hotel.

Putem sam se samo molio da ne bude jednako prethodnome. Dolazimo pred ogromnu zgradu, razgledavamo sobe i odlučujemo se za najtopliju, strah od prethodnog hladnog hotela je bio prisutan. Vlasnik hotela je tatin prijatelj te naravno kao i 50% ljudi u Münchenu - balkanac. Nevjerojatno je da u tolikom gradu sretnete više ljudi koji pričaju hrvatski nego njemački! Da nije ovako uredno i čisto gotovo bih pomislio da sam u Hrvatskoj! Kada smo se već udomaćili u novom toplom domu, došao je trenutak rastanka sa ocem i vrijeme da ponovno krenem sam u borbu za sebe. Naravno imam tu prednost da sam imao roditelja koji mi je financijski omogućio smještaj, a to je za početak najbitnije.

Sada mi predstoji odabir posla za raditi te početak novog stila života. Shvatio sam da je za sada nemoguće trenirati da bih živio te odlučujem početi živjeti da bih trenirao. Nemam savršene uvjete za napredak trenutno, budući sam u hotelu, te u sobi nemam kuhinju. Ali uz malo mašte i dobre volje sve se može izorganizirati.

I na kraju, da opišem teretanu u kojoj cu trenirati. To je jedna u nizu teretana u lancu McFIT, ogroman prostor, zapravo nezamisliv za hrvatske pojmove. 10-ak manjih dijelova (koji su veličine prosječne hrvatske teretane) u kojima se nalazi lifterski dio, dio sa vibro platformama, spinning bike dio, dio za borilačke sportove, dio samo za vježbanje trbušnih mišića itd.itd. Na kraju se ispričavam za nezanimljivost članka, ali nije niti bio cilj da bude zanimljiv nego samo mali uvid u trenutna događanja, ali već od iduće kolumne krećemo sa urnebesnim događajima jer ih zbilja iz dana u dan ima gotovo sve više. Pozdrav svima koji ovo čitaju u dobroj ili nekoj drugoj namjeri!

Kristijan Matković

Protekin sponzorirani sportaš

Da bi mogao komentirati moraš se registrirati,
ako već imaš račun prijavi se! Registracija | Prijava

PREPORUČUJEMO