Košarica Narudžba

Kolumna iz Njemačke by Kristijan Matković - 2. dio

21.12.2014
Kristijan Matković
Njemačka dan 4. Otvaram oči, osjetim u nečijem sam zagrljaju. Pomislim: samo da nije turčin. Skupljam hrabrost okrenuti se i provjeriti čije su ruke. 1, 2, 3, okrećem se!
 Prelijepa crvena kosa. Dobro je pomislih, ostat ću nevin barem sa stražnje strane. Misli mi prekine: Jutro! Sjećam se da sam se ljutio na nju. Ovako pospan ne znam ni sam zašto, samo okrenem leđa. Kasnije ću se sjetiti zašto sam ljut. Zaspem.
 
Budim se ponovo. Gladan sam. Odlazim do kuhinje, dvije mjerice wheya, 100g Haferflockena. Ups, nema Haferflockena! A ništa, dobre su i 2 mjerice wheya. Opet moram u kupovinu. Izlazim iz stana, ovaj put znam točno gdje idem, divan osjećaj. Dolazim u Aldi, Haferflockeni, pileća prsa još ne znam kako se kažu na njemačkom pa jednostavno tražim najsličnije meso, uzimam 1kg, riža. E tu dolazim do dileme! Prošla riža je koštala 45 centi i koma je, ništa. Danas sam aristokrat uzimam ovu od 85 centi :). Na blagajni mi blagajnica ponovo izokrene naopako brojeve pa zavirujem na blagajnu koliko trebam platiti. 7, 85€. Odlazim u stan.
 
Trebalo bi danas naći novu teretanu gdje mogu odraditi besplatni probni trening. Još su 3 preostale. Hell yeah! Zaspem. Probudim se. Danas ja kuham. Općepoznato je da radim najbolju piletinu i rižu na svijetu. Kako će tek sada fino biti kada sam kupio ovu aristokratsku rizu od 85 centi! Sa metra udaljenosti palim peć koja me jednom pokušala usmrtiti. Ovaj put je pitoma. Pogledam iznad. Opa imamo i ono što uvlači paru! Ponovo uz maksimalan oprez palim to u nadi da neću otvoriti prolaz u paralelnu dimenziju. Sve je prošlo savršeno. Stan se pomirio da će me trpiti neko vrijeme i počeo je surađivati sa mnom. Počinjem vjerovati da nije uklet! Pojeli smo najbolju piletinu i rižu.
 
It''''s gym time! Spremam svoja 3 Proteka shakera i razmišljam kako zbilja imam najbolje sponzore na svijetu. Hvala za sve ponovo.  Sada dolazi hard part, moram vlakom u Donaueschingen (da, znam ga i napisati). Dolazim na stanicu i vidim 3 čudna dečka. Zbunjeno tražim kada mi kreće vlak. Ne snalazim se baš. Prilazi mi crnac i objašnjava mi da mi vlak kreće u 16:07 i predstavlja se kao Azuraziz. Jedva sam pohvatao ime jer sam bio impresioniran kako bijele zube imaju crnci, strašno nešto! Ulazim u vlak, pitam svog novog bjelozubog frenda kako da kupim kartu? Odgovara da mi ne treba karta. Naravno, pomislih, zasto bi osobi koja pozdravlja sa "Yo bro" trebala karta! Odlazim do automata i svojim krnjim njemačkim uz sav trud nastojim kupiti kartu. Taman kada sam trebao potvrditi kupovinu karte stižem na stanicu. Azuraziz je bio u pravu, zbilja ne trebam kartu! Mudar crnac. Prepipavam džepove, ključevi, novčanik, mobitel, sve je tu, nije mi ništa ukrao. Njemački crnci su pošteniji od talijanskih. Crnci su zakon!
 
Od prve pronalazim teretanu do koje treba proći oko 1km kroz šumu. Ulazim unutra. Prva pomisao mi je da je to prije mjesto za svingerske orgije nego za teretanu. Sa svih strana naviru nasmješeni dedeki i bakice. Dobijam ključ od ormarića i krećem na svoj novi probni trening. Ulazim u svlačionicu. Prizor koji želim zaboraviti je 5 potpuno golih dedeka pričaju na tečnom njemačkom. Užurbano oblačim odjeću za trening i odlazim prema teretani.
 
Ruke su na redu. Omiljeni trening. Odmah mi u oči upada najveći dečko u teretani, 85kg, 185-190cm, tetovaža oko nadlaktice i skupi sat na ruci. Naravno, radi biceps. Zamolim ga da se zagrijem sa njegovom težinom kojom radi i osjećam se moćno xD! Ponovno sam baja u selu! Osjećam da mu nisam najdraži na svijetu. Jbg stari, tvoj sat vrijedi više nego moja dva bubrega, jetra, sva moja odjeća i 22 god. moga života, ali biceps pregib je ipak moje područje. Pozdravlja se i odlazi.
 
Ne odmaram se između serija u želji da što prije napustim to leglo svingera. Koncentraciju mi poremeti visoki mršavi tip. Prvo sam pomislio da mi je zapovjedio ofenzivu na Staljingrad, ali na kraju je ispalo da samo želi utege. Kakav divan jezik. Tip nastavlja izgovarati rečenice koje mi zvuče kao dio titlova filma Schindlerova lista. Zadovoljan odrađenim treningom odlazim u svlačionicu. Skidam se. Vadim shaker. Ne mogu dočekati okus čokoladnog wheya, vadim rižu. Ostavljam pokraj ormarića te se odlučim istuširati. Ipak vrijedi probati tuševe u teretani gdje je članarina 71€ mjesečno. Uzmem ručnik i odlazim do sobe prije tuševa. Skužim da je netko ostavio gel za tuširanje. Budući da nemam svoga odlučujem posuditi pola tog gela! Gol i hrabar ulazim pod tuš. Damn! Nema posebnih tuševa! Zajednički su! Dočekuju me tri dedeka, palim vodu i od srama ne znam koju stranu da im okrenem. Skužim da me začuđeno promatraju. Da znam njemački rekao bi im da je toliki jer je voda hladna, ali eto, ne znam pa ću se još malo sramotiti. Kažu da su tuđe stvari uvijek slađe pa je tako i ukradeni gel za tuširanje bio puno mirišljaviji nego onaj moj sirotinjski iz DMa kojem ime niti proizvođač ne zna. Posramljen izlazim iz tuša pretpostavljajući da me dedeki ispraćaju sa njemačkom verzijom: Džabe široka ramena kad su muda malena. Brišem se posramljen, ali neopisivo sretan jer me nitko nije pokušao nagovoriti na snošaj bilo kakve vrste.
 
Odlazim u svlačionicu i vidim da je shaker tu, ali posuda s rižom nije! Prvo pomislih: tako ti i treba kad kupuješ rižu od 85 centi umjesto onu od 45. Uz standardne balkanske psovke u kojima lirski povezujem boga, majku i ostalu rodbinu napustam svlačionu cuclajući whey. Vraćam i kiselo odgovaram da im je gym super. E pa nije super, izgleda kao svingersko okupljalište i imate lopova koji krade rižu!
 
Ponovo moram proći kilometar šume. Mrak je i čujem samo urlike neke ptice za koju sam prvo pomislio da je reinkarnacija ptaerodaktila, nakon toga me prenu šuštanje u grmu do mene. Pomislih da je vepar ali onda sam se sjetio da sam u Njemačkoj i da vjerojatno svi njemački veprovi već voze BMW karavane i imaju žute žene koje su oženili da dobiju papire. Naravno kasnim na vlak. Odlazim do taxija očekujući da će mi reći da je cijena vožnje do 5 min udaljenog grada 3-4€, no naravno da nije. Cijena je 10€. Čovjek nije normalan. Za 10€ jedem skoro 2 dana. Radije ću pješke kući. Skužim da pojma nemam kako da na svojim slabim hodalicama dođem do Hufingena te se odlučujem sat vremena čekati vlak. Budući da sam bio žedan odlazim do WCa, plaćam ulaz 50 centi da popijem vode. Naravno voda ne radi i jednako žedan odlazim na peron br. 5 u nadi da ću prepoznati vlak. Kamo sreće da mi je moj bjelozubi frend Azuraziz tu da mi pokaže kojim vlakom da idem. Odlučujem pitati omanjeg čovječuljka može li mi reći koji vlak čekam. Odgovori da će mi pokazati. Dok čekam vlak promatram ga, on je isto žut - ne shvaćam zašto su svi njemci žuti, uopće im ne stoji.
 
Ulazimo u vlak i ponovno se odlučujem uhvatiti u koštac sa automatom za karte. Ovaj put odbija moj novac što me jako usrećilo jer cu tih 2.10€ moći potrošiti na hranu umjesto na kartu. Stižem u Hüfingen i odlazim u stan koji otključavam bez problema. Shvaćam da smo se stan i ja sprijateljili i jako sam sretan. Danas ne želim kući!
 
Do ponovnog javljanja...
 
 
Protekin sponzorirani sportaš
Da bi mogao komentirati moraš se registrirati,
ako već imaš račun prijavi se! Registracija | Prijava

PREPORUČUJEMO