Košarica Narudžba

Kolumna iz Njemačke by Kristijan Matković - 3. dio

22.12.2014
Kristijan Matković
Dan 6. Zvuk alarma. Trgnem se. Ponovo vidim naslikanog čovjeka na zidu. Još uvijek kroz polusan shvaćam činjenicu da nisam doma. Za manje od 15 minuta ponovo ću biti sam. Moj najveci strah - usamljenost!
 Počinje moj dnevni ritual koji živim vec godinu i pol. 2 mjerice wheya, 100g zobenih... nekoliko gutljaja. Sit sam, ili barem to mislim...nisam sit mjesecima.
 
Sjednem na kauč, uzimam mobitel u ruke, nekoliko poruka od neznačajnih osoba i jedna od bitne, možda i najbitnije. On je tu, iako sam 1000km od njega. Još uvijek mi je prijatelj. Bezuvjetno prijateljstvo. Zahvalan sam. Odlučujem jutro posvetiti njemu. Red povijesti BB-a, red smijeha...
 
Odlazim po namirnice, shvaćam da otkad sam ovdje još nisam vidio kafić i policajca. Zanimljivo. Vraćam se. Gledam ju kako priprema obrok. Uslikao sam ju. Sretan sam. Jedemo za istim stolom, svatko gleda u svoj mobitel i bez riječi guta zalogaje, sva maloprijašnja sreca je isparila.
 
Ležim... razmišljam o svim osobama koje sam ostavio u Hrvatskoj. Velika prijateljstva koja se nakon 6 dana ne svode niti na jednu poruku. Besplatno rješavanje loših prijateljstava. Uskoro ću opet ostati sam. Neću se nikada naviknuti na to.
 
Dočekao sam i to, idem na trening. Do kolodvora gledam aute oko sebe, jer ljudi nema, najlošiji auto koji sam vidio do sada je Golf III. Vlak mi kreće u 16:11. Barem tako mislim. Nažalost saznajem da subotom vlak vozi tek u 17:07. Sat vremena čekanja! Toliko je hladno da imam osjećaj da cekam na transsibirskoj željeznici... Slusam ljude oko sebe, nikoga ne razumijem, osjećam se kao da sam zalutao negdje i da sam potpuno sam. Jedva cekam doci u teretanu. Jedino mjesto gdje ja razumijem sebe, gdje sam potpuno siguran sto želim. Vlak! Konačno!
 
Ulazim u teretanu. Po običaju prazna je. Preworkout, amino, tank top, tenisice, OK, spreman sam! Nekada imam osjećaj da se treningom kažnjavam za nešto. Ramena mi se raspadaju. prvi put u zivotu sam sebi moram priznati da tijelo plaća danak ovome sportu. Nevažno, isplatilo se. Dolazi krupniji dečko. Odmjeravamo se. Nakon nekog vremena obrati mi se. Naravno, bosanac je, ipak nema tu krupnih njemaca. Upoznajemo se, ponudi mi vožnju doma. Konačno nekoga poznajem ovdje. Nudi mi da pokušam raditi vikendom s njim! Eto, prvi poslić je nadjen!
 
On i njegova ljupka djevojka me dovoze doma. Spremamo se. Odlazimo prema automobilu. Otvaram vrata automobila i ulazim. Nadam se da je normalan i da necu završiti na tržištu organa. Krećemo. Ufff, dobro je, vozi poznatim putem. Uz priču o pro bilderu iz obližnjeg grada koji krade stvari članovima svoje teretane dolazimo do Hüfingena. Pita me mozemo li razmjeniti brojeve. Pristajem. U traženju mobitela me prekinu njegovo: But we have a problem... Shvatih da je upravo prošao mjesto gdje smo se dogovorili da će me ostaviti. Nije ugodno. Upitah ga koji problem imamo? On: We don''''t have a phones here. Ponudih da mi da broj pa da ga ja nazovem. Vozeći u nepoznatom smjeru odgovara: We don''''t know our numbers. Ponudih mu da zapiše broj. On: We don''''t have a pencil. Upravo sam se spremao iskočiti iz auta kada se krenuo okretati i zamolio me da mu ostavim ime na Instagramu. Sretan sto cu ostati u komadu izlazim iz auta, uljudno pozdravljam svoje nove simpa prijatelje i odlazim.
 
Ulazim u stan i ponovo sam sam. Ne znam što želim!
 
Do idućeg javljanja...
 
 
Protekin sponzorirani sportaš
Da bi mogao komentirati moraš se registrirati,
ako već imaš račun prijavi se! Registracija | Prijava

PREPORUČUJEMO