Iz osobnog iskustva, ako već ničeg drugog, mogu vam potvrditi da malo što toliko koristi raspoloženju i "stanju u glavi" kao dobar, odnosno, kvalitetno odrađen trening.
Svi mi imamo one dane, a nekako si čovjek pomisli da se prelako pretvore u čitave tjedne, nekada i mjesece. Oni malo stariji znaju pak ustvrditi da im se u životu nakupilo i par loših godina. I čujte, ovo je jednostavan tekst, lako probavljiv članak koji se neće upustiti u najtamnije dubine ljudske psihe, no itekako može ponuditi nešto od pomoći za dane koji nam nekako nisu sjeli kako treba.
U mom slučaju, što je sasvim osobna stvar i ne mora biti preskriptivna solucija, trening se uvijek pokazao sjajnom metodom za saniranje takvih bezidejnih ili tmurnih dana kada mi se činilo da nisam za ništa, ili da mi možda ništa ne ide od ruke. Možda je to i zato što sam se naviknuo na fizičku aktivnost, pa su ostale stvari uvijek djelovale nekako manje stvarnima u usporedbi.
Nervozan si i nemiran?
Ruku u zrak ako se i vama dan česti čini nepotpun ako niste odradili barem nekakav trening, ako se niste pomaknuli na relaciji duljoj od frižidera, toaleta i eventualno do vratiju mehaniziranog prijevoza. Možda su vas već više puta proglasili kronično nervoznim ili konstantno nemirnim. Jesu li vam kada rekli nešto u stilu - daj miruj malo...
Osobno, radio sam neke fizičke poslove, ali ne mogu reći da sam većinu života morao raditi fizičke poslove kako bi osigurao plaćene račune i nešto hrane na stolu. Nije mu dakle fizikalija toliko ušla u prirodu da jednostavno ne znam što učiniti s knjigom ili kako provesti vrijeme razmišljajući i smišljajući nešto. Treba i ove tekstove nekako napisati!
Međutim, i dani u kojima sam mnogo umnih ili sjedilačkih poslova obavljao, bez obzira na njihovu profitabilnost ili kompliciranost, nekako nisu sjeli na mjesto dok ja nakon svega nisam došao do nekog utega i malo mahao njime gore-dole. Znate da ovdje namjerno karikiram, ali isto tako i ja znam da me dobar dio vas itekako razumije. Tek nakon što sam se pošteno iscrpio, napravio planirani trening i došao doma umorniji dobio sam onaj osjećaj - aha, danas se nešto dogodilo. Danas sam čitav ja sudjelovao u nečemu.
Mislim da je to zato što ne volim gledati tijelo kao neku mesnatu skulpturu kostiju koju koristim isključivo za prijevoz uma s jedne na drugu destinaciju. Čovjek nije samo jedno. Nismo isključivo mišićni sustav pa bi mi tako jednako prazni bili dani u kojima bi odradio trening i ostatak se vremena dosađivao, no s druge strane, sretneš u životu dosta onih kojima je odnos prema tijelu jako loš. Kao da se praktički jedva čekaju raspasti.
I da, danas znamo da serotonin, endorfini i različiti fiziološki procesi idu u prilog treniranju. Fizička aktivnost kao iznimno korisna stavka čovjekova života stoji još ''''otkad-ikad'''', ali dojam, mišljenje i stav u tom procesu treninga dosta su važni. Osjećati se kao da ostavljate ljutnju na spravama, da popuštate u nekom gnjevu i tuzi dok polako ostajete bez snage na bench pressu. I onda - za divno čudo, ne umrtvite se, ne izmorite se do točke gdje vam je sve ravno nego baš suprotno - čovjek odjednom živne!
Stvarni trud kao ključ za zadovoljstvo
Razgovore o toj temi vodio sam s prijateljima, članovima obitelji i poznanicima iz teretane. Tko god je iskusio, znao je o čemu govorim. Ne mora vam ni neki naročiti rezultat biti visoko na ljestvici važnosti u životu, no činjenica je da će bar taj mali dio koji ste učinili, taj stvarni trud koji osjetite kroz umor, vidite kroz vježbe i s vremenom uprizorite u ogledalu i životnim funkcijama dodati nešto ideji ostvarenosti u tom danu/tjednu/mjesecu.
Ruku na srce, dosta toga leži u činjenici da se sve više hobija svodi na ekrane i mobitele. Bez neke boomerske lametancije o dobrim starim danima, ovdje jednostavno konstatiramo da je to tako. Od različitih servisa za dopisivanja i virtualna druženja, do streaming usluga, beskonačnih izvora audio, foto i video materijala. Scrollanje po društvenim mrežama, uređivanje slika, reelovi i tko zna što sve ne, ali i realnost u kojoj to rado činimo na kavama i grupnim druženjima. Sjedimo i scrollamo, a lako moguće da i posao svoje dužnosti predstavlja na nekom ekranu.
Sve to skupa stvori onaj ružan dojam mentalne smoždenosti, umne iscrpljenosti koja vas na određen način zbunjuje. Niste se umorili u nekom fizičkom smislu - praktički jedva da smo se micali, ali s druge strane pronaći volju za nešto više od razvaljivanja u fotelji i posljedičnog zurenja u šest uzastopnih epizoda serije, ne čini se lakim.
Trening za bolji dan!
Čini se skoro pa glupim preporučiti tako nekome trening. Nismo li sad rekli da i taj proklamirani ''''Netflix and chill'''' iziskuje svu našu volju? Možda, odnosno, sigurno zvuči glupo i nelogično. Dok ne probate. Dok si ne predbacujete što se uopće trudite, dok ne gunđate spremajući tenisice u torbu, dok nevoljko ne dođete u teretanu i krenete vježbati.
I onda, serija po serija, vježba po vježba. Prođe skoro sat vremena fizičkog posla i čovjek odjednom - zadovoljniji? Umorniji, a opet manje iscrpljen? Glava u normalnijem stanju? Možda zvuči čudno, ali samo onome tko je zaboravio da tijelo nije samo servis za prehrambeni utovar-istovar!
Do Čitanja,
Luka Kuhar
