Je li bodybuilding opasan po zdravlje?

Krenimo prvo s tim početnicima kao jednom od kategorija kojima se zdravlje čini kao velika zapreka bavljenju bodybuildingom. U jednu ih ruku možemo shvatiti. Pogledate sliku ozbiljnog bodybuildera na pozornici ili neku sličnu od natjecatelja na masi i nije teško zaključiti kako se ovdje zbiva nešto ekstremno. Nešto što možda i nema toliko zdravstvenih koliko natjecateljskih benefita.

I tu ste, ako spadate među ove početnike, sasvim u pravu. Doduše, možda ne onako kako se isprva čini, ali svejedno jeste. Pojasnimo to malo.

 Razgovarajući o ovoj temi više puta istaknuo sam da natjecatelji i najviši rang sportaša ne bi trebali biti najistaknutiji ambasadori sporta. Oni su njegova kompetitivna elita. Postižu najluđe rezultate, sulude golove, nezamislive brzine, najdalja bacanja i u bilderskom smislu - najrazvijenija tijela. Dovoljno je pitati se  - zašto?

 Ne, zaista, to je sve što morate!

Koji je cilj nogometa?

Biti najzdraviji muškarac u kratkim hlačama i majici kluba?

Što bi bilo ultimativno postignuće boksa?

Idealna krvna slika kod borca u rukavicama?

A bodybuilding?

Gleda li se njima na bini razvoj prsnih mišića ili stanje jetre?

Natjecateljski sport za svoji cilj nema zdravlje. Ono mu je u određenoj mjeri nužno kako bi se njime mogao što neometanije baviti. Prije će se izrazito nabrijani natjecatelj pokušati dovesti do one opasne linije ugroze zdravlja i maksimalnog sportskog učinka, nego reći da neće voziti biciklističku utrku jer kišni uvjeti znače moguću opasnost za kožu i kosti zbog neželjenog pada.

Gurati granice, dignuti pehar. Nije bitno šutirate li loptu, visite li s obruča ili dižete uteg. Ako se natječete u ozbiljnim krugovima - tim više ako se u istima i živi od toga - rezultatu se podređuje sve što možemo. Još pamtim onu pitalicu gdje se sportašima nudila zamišljena tableta koja bi garantirala vrhunski rezultat i medalju, ali bitno skratila život. Odgovori, recimo to tako, nisu išli u korist dugovječnosti.

 Tako se zamislite i oko bodybuildinga. Natjecateljski bodybuilding nosi sa sobom svoj set rizika i opasnosti kojima se izlažu oni voljni okušati sebe na bini. Odgovorni paze na zdravlje koliko god mogu, ali - i to opet naglašavam - ne natječu se u krvnim slikama!

 No, igrajući se s popularnom izrekom, tu gledate u jedno stablo zbog kojega ne vidimo šumu. Natjecateljski sport najmanja je sfera velike većine, ako ne i svih sportova. Puno više ljudi igra nogomet rekreativno, no što se natječe za medalje ili novce. Tako i s bodybuildingom. Dorian Yates sjajan je primjer dominantnog Olympia prvaka, ali ujedno i jedan od članova uskog, najužeg bilderskog kruga na planeti. 

 Rekreativni vježbač u teretani nema previše poveznica s Dorianom. Moramo ovo malo razložiti. Da, i on trenira, da u pitanju su utezi, a vjerojatno i rekreativac pazi na hranu te adekvatan odmor. Osnove su tu, nema sumnje. Pa opet, pomisliti da smo kao rekreativac na istoj izvedbenoj razini oko bilo koje od tih stavki znači da smo: 

a) lažljivac, jer smo zapravo ozbiljan bodybuilding natjecatelj. 

b) izrazito skloni samozavaravanju

 Jedna od čestih stvari koju bodybuildingu pripisujemo sigurno su steroidi. AAS kako ih još pišemo u tom kratkom obliku, krimen su željeznog sporta otkako je prvi gledatelj ugledao Mr.Olympia natjecatelja i rekao "ma je*i ti mene ako je on taki od mesa i krumpira..".

 Šalu na stranu, da, bodybuilding natjecatelji koriste steroide. Ne svi, ali oni najozbiljniji nisu neokrznuti tim pitanjem. Dopinga uvijek ima u natjecateljskim sportovima. Od davnih dana dizanja utega do moderne atletike, nogometa, plivanja, streličarstva...

 Zašto? Vratimo se na razlog iz gornjih paragrafa. Oni žele biti najbolji. Žele dignuti pehar, žele rezultat koji nitko nije ostvario ili koji će zasigurno poraziti konkurenciju. Asertivni su, često i sportski agresivni u potrazi za najboljim mogućim ishodom, a u takvim okolnostima zdravlje postane više tabu tema nego realna prepreka. Ne uvijek, ne u svakom slučaju, ali često.

 Natjecati se za mnoge znači pucati iz svih oružja i ne ostaviti niti jedna vrata neotvorenima. Riskirati, što pametnije, ali riskirati svejedno.

 To je toliko daleko od početka vježbanja u teretani, dnevnoj sobi, dvorištu ili lokalnom vanjskom vježbalištu da nema nikakve potrebe za strahom od "zdravstvenih tegoba uzrokovanih zgibovima". Da vjerojatno ćeš naučiti što znači dobra upala i kako se nije najpametnije praviti facom pred ekipom jer sutra jedva držiš čašu za ručkom, ali to je život. 

 Jednako je opasno pomisliti da stvari koje rade vrhunski sportaši moramo - ili još banalnije - možemo raditi i mi rekreativci. Staneš li ispod 300+ kila čučnja jer je to radio Ronnie Coleman, moći ćeš izabrati njegov "Yeah Buddy" isključivo kao prigodni natpis za nadgrobni spomenik. Baš kao što si ni ja ne umišljam uletjeti u zavoj s parsto kilometara na sat kao što to čine najbolji vozači formule jedan. 

 Zapamti - kvalitetni suplementi nisu steroidi, aktivan sportski život nije opasan za zdravlje, ali nije isto što i najelitnija natjecateljska razina. Tu pričamo o rezultatima, medaljama, postignućima, rekordima, sportskoj besmrtnosti i, naravno, novcima.

 Što češ odlučiti jednog dana u sportu, bilo kojem, oko mogućeg natjecanja - tvoja je stvar, ali krenuti u rekreativnom smjeru oprezno, slušajući tijelo, prateći upute onih koji o vježbanju znaju više i uživajući u procesu sigurno je jedna od boljih odluka koje možeš donijeti. 

Bodybuilding, kao i većina sportova, nije opasan za zdravlje, ako ti ne poželiš staviti i to na stol kao mogući faktor modificiranja izvedbe. Zadržiš li tu kartu u ruci i kažeš li si - to je nešto što ne želim odigrati - nisi u situaciji istih rizika kao i sportski natjecatelji.

 Pamet u glavu, uteg u ruke!