Košarica Narudžba

Kako zamrziti fitness?

26.05.2021
Proteka
Dragi naši čitatelji, o ljubavi prema fitnessu i bodybuildingu na ovim stranicama pisali smo godinama, i to skoro bez prekida. Promotrimo sada jednu pojavu koja nam odgovara na pitanje iz naslova.

Ovu vam kolumnu pišem kao netko tko trenutno prolazi ne baš sasvim ugodan proces oporavka i uspostavljanja ponovne rutine treninga. Ne mogu vam ni reći koliko to frustrirajuće može biti. Ono što ipak mogu je probati svima oslikati što se tu otprilike događa.

Dođete u teretanu jedan dan i, zamislite vraga, čak i ono što ste nekad smatrali težinama nedovoljnim za ozbiljnije zagrijavanje, sada postaje izazovno. Davno su prošla vremena mojih srednjoškolskih dana kada sam se na benchu znao pohrvati s praznom šipkom. I vjerujte mi, nije mi bilo ugodno ponovno prolaziti istu borbu kao mnogo iskusniji i nešto stariji čovjek. 
 
 
Drugom sam pak prilikom u teretani odlučio angažirati čitavo tijelo odradivši full body trening, prolazeći neke osnovne pokrete također bez ikakva značajna opterećenja. Preciznije govoreći, čučanj praznom šipkom, veslanje u pretklonu s možda tridesetak kila, vojnički potisak praznom šipkom i tako to. Idućeg sam jutra imao takvu upalu da se slične baš nisam mogao ni sjetiti, čak ni u periodu kada sam ozbiljno trenirao imajući pripreme za natjecanje u vidu. Nisam se mnogo veselio svojim trenutnim mogućnostima niti me radovalo vidjeti što (ne) mogu odraditi u teretani. 
 
Pa opet, išao sam iz dana u dan iako me nitko nije tjerao ili nagovarao - dapače, naputak doktora sugerirao je izbjegavanje ozbiljnog treninga do kraja ove godine.
 
Svoje sam vam iskustvo ovdje prenio čisto kako bi znali gdje se trenutno nalazim na tom nekom svom vježbačkom putu, ali i da unatoč nepovoljnoj poziciji naglasim - i dalje jako volim ići u teretanu, trenirati i dizati teret. Da, trenutno izgleda kao da se previše mučim ili sam možda tek počeo svladavati bučice, ali u globalu nije ništa što bi ubilo moju ljubav prema tjelovježbi.
 
Dolazeći trenirati u najrazličitije termine, svjedočio sam ljudima koji u teretani izgledaju sve samo ne sretno. I ne, tu ne mislim na one mučne izraze koji se licem razvuku tijekom teškog čučnja ili teške uzdahe nakon spuštanja utega po završenoj seriji. Tu govorim o onoj bezvoljnosti, letargiji i pogledu "Bože, da sam barem negdje drugdje, bilo gdje" kojeg se danas sretne na licima nezanemarivog broja ljudi. 
 
Tako, e tako, se zamrzi fitness.
 
Moram ovome nadodati i par meni osobno vrlo zanimljivih razgovora koje sam imao proteklih mjeseci. Nisam se družio samo s bodybuilderima, već i vrlo opuštenim rekreativcima te onima koji se tek spremaju započeti s procesom treninga. Jedan od mladića bio je sasvim iskren objašnjavajući mi kako ga bodybuilding kao takav zanima isključivo u kontekstu osvajanja djevojaka, njihove pažnje i afekcije u što većem broju i bez nekog prevelikog obzira. Mislio je to postići, i valjda još uvijek misli, izgledajući vrlo fit. To su one pločice, malo bicepsa, izražena prsa i ramena, što će sve naglasiti neka uža majica i eto, valjda je spreman za lov. 
 
 
Trening mu je u svemu tome sredstvo postizanja cilja, ali istovremeno i poprilična muka koju bi najradije nekako preskočio. U teretani je jer mora biti, no ključno je naglasiti da ga proces sam po sebi ne zanima, već isključivo rezultat i ono što uz njega povezuje.
 
Idućom sam zgodom isto tako čuo da je fitness danas popularan pa se trenira jer je to posvuda. Društvene mreže obiluju fotografijama i selfiejima uljepšanim na tisuću načina putem kojih se netko hoće fizički reklamirati. Sve više vježbi usklađuje se s prigodom za fotografiranje. Završetak serije često prati vađenje mobitela, a repetiranje kamere zaštitni je znak treninga ruku. 
 
U ovom grmu leži jedan ne tako dobrodošao zec.
 
Zamrziti fitness najlakše je preskačući ga. Ako ga gledamo i eventualno pokušamo definirati kao proces tijekom kojeg koristimo trening, prehranu i odmor s ciljem blagostanja i popravljanja psihofizičkog zdravlja te izgleda, ovdje stajemo odmah na prvoj riječi - proces! Raspali se u tih šest slova...
 
U eri gdje se sve mora konzumirati unutar sedam sekundi, gdje se mahnito klikće, swipea, lajka i scrolla, proces je protivnik. Rezultat je cilj, prečac dobrodošao, a "tajna" ono što svi žele doznati. Jer želimo sve i više nego ikada -  želimo to odmah. 
 
 
I tu smo se u stanju ozbiljno ugroziti. Ne samo da će nam se izostanak ili nerealnost željenih rezultata automatski povezati sa čitavim fitnessom, pa ćemo posljedično njega zamrziti, lako je moguće da u takvom razvoju situacije i sami se bi postanemo poprilično mrski jer nismo ono što se traži i jer u tom smjeru ne idemo dovoljno brzo. Koliko god kenjkavi i super naporni klišeji o tome kako je fitness "putovanje, a ne destinacija" bili - oni sa sobom nose mnogo istine.
 
Nemojte me krivo shvatiti, nema ništa pogrešno u tome da poželite raditi na sebi ili se eventualno nekome svidjeti. Bez obzira na to kojim se radom bavili, kompliment na njega ugrije srce. Međutim, izjednačavajući sebe i fitness s nekim krajnjim ciljem postavlja sav onaj put do njega (kojeg MORAMO prijeći) kao period tijekom kojeg se nećemo voljeti, a možda i odustanemo zamrzivši sve skupa. 
 
 
Nije uvijek lagano, nekada se čini i kao Sizifov posao, ali u tim trenucima najvažnije je ne odustati jer odustajanje znači predaju, a bijela zastava nikad nije bila cilj fitnessa.

Fitness se voli tako da se njime bavite i uživate u svemu što to putovanje sa sobom nosi. Zamrzi se još jednostavnije - postavite cilj pa prezirite svaki trenutak i svaki korak dolaska do njega jer, koliko god cilj blizu bio - proklet neka je što već nije tu!
 
Team Proteka
Da bi mogao komentirati moraš se registrirati,
ako već imaš račun prijavi se! Registracija | Prijava

PREPORUČUJEMO