Košarica Narudžba

Mogu li se prenabildati u teretani?!

12.04.2021
Luka Kuhar
Bajke i nevjerojatne priče o svijetu teretana i treninga nisu rijetkost. Od fantastičnih - "mogao sam nekada i duplo više" do jednako nevjerojatnih - "ima u mom selu jedan što je veći od svih njih zajedno...". To su one simpa, ali ima i gorih..
Priznajem, otkad pratim bodybuilding (a desetljeća su već u pitanju) neke sam stvari brzo, vjerojatno prebrzo uzeo kao samorazumljive. Nije potrebno ulaziti dublje u temu, nije nužno obrazlagati. Zašto? Jer to već svi znaju! Međutim, često nije tako. Zatvoreni u neki svoj krug ljudi istih interesa čujete samo jeku i slične ideje. Znate što znate, ne znate što ne znate. Vanjski vam je svijet iz tog razloga stran i, nije rijetko, pomalo glupav kada u nešto vama svakodnevno nije upućen.
 
"Prenabildati se" jedna je takva opasnost, tema i bojazan široko poznata općoj, a ismijana u manjoj vježbačkoj populaciji. Ovdje pokušavamo proći tu barijeru smijanja ludoriji i prići sferi ozbiljnog straha po vlastiti izgled i utjecaj treniranja. Mnoge, iznenadili bi se koliko ljudi zapravo tako razmišlja, ideja "prenabildavanja" drži dalje od  aktivnog života.
 
U razgovoru s dragim prijateljem koji nije "kolega po bučicama" otkrivam da su mu vrlo razvijeni mišići zapravo odbojni i svojevrstan simbol fizikalaca koji su ih dobili kroz posao, a ne sustavan trening. Neželjene, žilave kvrge po tijelu nisu svakome divan ukras i uzrok velikog ponosa. Nisu zato radnici bili njemu ili drugima manje važni kao ljudi, no njihova se mišićavost vidjela kao direktna posljedica izdržavanja teške muke na poslu. Izdržavanje teške muke, hah, ne zvuči kao nešto što si želite prizvati u svakodnevni život.
 
Ne samo to, mišići su u toj ideji nešto što vas "snađe" htjeli vi to ili ne. Sviđali vam se, zazirali vi od njih, svejedno. Oni dolaze čim se vi dohvatite raditi nešto zahtjevno. Trening u teretani, iznimno teška aktivnost koja se različitim metodama kontrolirano otežava, zasigurno znači nekontrolirano bujanje mišićnog tkiva do točke koju mnogi smatraju nakaznom. Da, i to je bio šok za mene, profesionalni bodybuilderi, od Arnolda do Colemana, pa sada i Big Ramyja, nisu baš općeprihvaćeni ideal ljepote.
 
 
Tko bi onda, i zašto, osim profesionalaca bilderske pozornice, htio sebe izložiti mučnom treningu čiji je izgledni ishod figura slonovskih dimenzija. Zamislite sve dodatne teškoće! Tražiti majice veličine šatorskog krila, jedva dohvatiti vlastita leđa (ako uopće), umoriti se nakon desetak minuta šetnje...Užas! Zar ne?
 
Polako.
 
Engleski jezik poznaje pojam "musclebound". Uglavnom se koristi kao vrsta pogrde kod nabildanijih pojedinaca, ali nama je interesantan i zbog sportske povijesti. Davno, a opet, ne tako davno, svega nekoliko desetljeća unazad, brojne se sportaše obeshrabrivalo od treninga utezima baš zbog tog velikog straha iz našeg naslova.
 
Prenabildati se, biti "musclebound" odnosno okovan vlastitim mišićima. Žilava, nezgrapna krletka koja nas učini rigidnima i nesposobnima za određene djelatnosti. Doista, tko bi ljude krivio. Jedan Ronnie Coleman u svojim masivnim izdanjima iz cca 2004. vjerojatno nema kapacitet za dobru trku na 400 metara. Iako visok, pokojni Greg Kovacs koji se kilažom približavao brojci od 200 kilograma teško bi podnio 10ak minuta ozbiljnije košarke. Nogomet? Nikako! Sat i još 30 minuta trčanja po golemom terenu sigurno bi, golemim nogama obdarenog, Ramyja poslali na intenzivnu.
 
Čak i u sportovima gdje mišić u svojem razvijenom stanju i definiranom izgledu može djelovati poput vrline (recimo boks ili mma) takve figure nisu baš uvijek idealne. Jer nisu garancija uspjeha. Da je izgled presudan, jedan isklesani Joshua u dvije bi minute naprašio debeljka Ruiza. Tyson Fury bio bi kvartovski nasilnik, a Fedor simpatični bucko zastrašujućeg pogleda. Naravno da to ne znači kako mišićavi borac nije dobar, ništa takvo, ali vidljivi mišići nisu mu garancija pobjede.
 
Imajući sve to u vidu jasno je zašto bilderska figura nije ideal svih sportova. Ne samo to, jasno je zašto ona nije ideal rekreativcima. Bodybuilderi snage odmjeravaju na pozornici, napinjući goleme mišiće u vrlo umornom, precizno pogođenom stanju iscrpljenog, a naglašenog tijela. Za taj trenutak - tako izgledaju. Svi mi ostali taj trenutak nemamo!
 
I gdje je problem?
 
Popularna priča kaže da je tijekom jednog razgovora Arnoldu Schwarzeneggeru netko rekao kako ne želi izgledati kao on. Arnoldov odgovor - ne brini, nikada nećeš.
 
Osim što je kralj "one-liner" verbalnih projektila, Arnold u ovom slučaju ističe jednu - kako sam u početku naveo - bilderima samorazumljivu istinu. Takav izgled, takva figura, svi ti mišići i definicija istih, to nije nešto što se može ostvariti samo tako. Niti je lako, niti neizbježno. 
 
Moj odgovor uvijek je išao nekako ovako - zamislite sebe kao početnika u tenisu. Jeste? Super! Dolazite u klub, imate reket, možda nemate, nije problem - iznajmi se, i stižete pred instruktora. Bok Pero - veli on. Bok gospon trener - kažete nazad. Malo tenisa danas, ha - pita spremno. Da, ali moram vas upozoriti, gospon trener, igrao bih malo, no nemojte da proigram poput Federera. 
 
 
Gospon trener, nazovimo ga Štef, u stanju je između pucanja od smijeha i ustreptalog šoka. 
 
Šašavo, zar ne? Kome bi palo na pamet tako upozoriti trenera tenisa? Pa vjerojatno svaki rekreativac zna da dolaskom na tenis par puta tjedno čak ni nakon tri godine neće moći šokirati Đokovića na Wimbledonu. Ne samo to, čak i da se desetak godina ozbiljno posveti tenisu, podređujući mnoge aspekte svoje svakodnevice napretku u tom sportu, nije mu garantiran svjetski uspjeh i profesionalna razina igre.
 
U teretani je ista stvar.
 
Treniranje, pogotovo bez pametnog plana i programa, nije djelatnost koja spontano urodi figurom Mr.Olympije. Neće vas odjednom, ni krive - ni dužne, učiniti državnim prvakom u classic bodybuildingu, niti pretvoriti u kvrgavog nasilnika. To su sve neke fantazije.
 
Ženama je taj problem dugo vremena bio ključan. Tek je nedavno krenuo trend redovnog treniranja, maknuvši stigmu s teretane. Lijepo tijelo, lijepo žensko tijelo, smije podignuti uteg bez straha od siluete Hulka. 
 
Zašto?

1. Za razvoj mišića i njihovo naglašavanje potreban je dugotrajan, ciljan, mukotrpan rad.
2. Osim zalaganja u teretani, određene modifikacije potrebne su i kod prehrane.
3. Vrhunskim sportašima, od bildera do plivača, čitav se dan vrti oko uspjeha u sportu.
4. Genetika također igra ulogu kod izgleda i sportskog učinka.
5. Sve skupa znači da bez ciljanog, dugoročnog i potpunog angažmana u smjeru mišića - nema straha od "slučajnog" stvaranja Arnoldove figure... 
6. Mama, mama, probudio sam se kao Mr.Universe, nije rečenica o koju se čovjek dosad spotaknuo.
 
 
Može li se tijelo oblikovati ovisno o cilju? Može! Pogotovo ako smo spremni što veći dio svojih dnevnih aktivnosti podrediti toj djelatnosti. S druge strane, koliko god mi to htjeli, ili - za ovaj članak bitnije - koliko se god plašili, nećemo spontano izgledati kao bodybuilding prvak.
 
Do Čitanja,
Luka Kuhar
Da bi mogao komentirati moraš se registrirati,
ako već imaš račun prijavi se! Registracija | Prijava

PREPORUČUJEMO