Dogodi se, ljudi smo. Nemamo svaki dan 100% motivacije niti optimalne okolnosti za trening. Nekada jednostavno bezvoljnost učini svoje i eto nas u svlačionici bez da se sjećamo što smo uopće radili u teretani...
U trenutku pisanja ovog članka, vani nije najbolje stanje što se vremena tiče. Hladno je, mokro - čak i malo zaleđeno. Možda je u vašem mjestu mnogo gore, a možda ovo čitate negdje na Karibima pa nemate pojma što ovaj tu trabunja. Bilo kako bilo ima nešto u vremenskoj prognozi i treningu, barem kada govorimo o mogućem opuštanju, popuštanju ili propuštanju istog.
Nije vrijeme jedini faktor. Možda je dan na poslu bio dug ili je doma iskrsnula neka naporna situacija zbog koje se nikako niste u stanju odmoriti. Faks ne ide kako ste planirali, u školi je kaos, klinci vam piju strpljenje na slamku. Birajte, sve se to može dogoditi svakome od nas.
I onda nas evo u teretani, možda smo joj se čak i veselili unatoč problemima, no trening je nekako sav traljav i nikakav. Znate, vjerujem, točno na što mislim. To su oni dani kada se uteg od deset kila u šaci osjeti kao tri tone željeza, a svako podizanje kao da radi netko drugi, jer vi ništa ne osjetite.
Kako se uopće postaviti kada se nađemo u sličnoj situaciji?
Prvo - i to ne mogu dovoljno naglasiti - trening svaki dan nije nužan, niti je svaki dan dobar za trening. Nekada je jednostavno kontra-produktivno otići u teretanu i praviti se kao da smo u idealnim uvjetima. Možda ste si zadali cilj da na treningu leđa u četvrtak pokušate podići težine na dvije bitne vježbe, pa se onda na taj dan zadržite dugo na radnom mjestu, umarajući se poslom, bez adekvatnog odmora i obroka.
Tu treba pogledati iskreno i realno na stanje stvari pa probati zaključiti trezveno - hoće li danas ovaj trening biti pozitivan za mene? Imam li dovoljno koncentracije i energije da vježbe odradim na optimalan način, te još bitnije, hoću li ugroziti vlastitu sigurnost na treningu ako mi glava nije na "pravom mjestu". Jer čujte, povrede, one sitne i glupe, dogode se vrlo lagano, u trenutku nepažnje i gubitka fokusa.
S druge strane, možda ipak zaključimo suprotno i odemo na trening. Tada također valja ostati fokusiran na trenutne mogućnosti i trenirati u skladu s njima. Trening nije izgubljen ako niste "pogurali sve granice", ali to ne znači da treba jednostavno bezglavo odraditi par stvari i u stanju neke neodređene izgubljenosti otići doma. Ako je pala odluka da se ide trenirati, onda to treba napraviti kvalitetno, koliko god je moguće.
Nekad to znači da će trening jednostavno biti malo slabiji od prošlog- i to je ok, neće nas ubiti.
Problem nastaje onda kada izazivamo sreću u one dane kada treniramo, a zaista nismo u željenom stanju da to odradimo sigurno i pametno, ili u onim situacijama kad'''' zaista radimo sve s pola snage samo zato jer nam se drugačije ne da...
Do Čitanja,
Luka Kuhar
