HR (Kuna)
SI (EUR)
To je naravno samo moja osobna perspektiva, nikako garancija istinitosti ili neprikosnovena istina. Moje iskustvo s bilderima i bodybuildingom upoznalo me s tri vrste "početnih kompleksa" u ovom sportu.
1. Bio sam mršav k''o štapić
"Kada sam počeo s ovim imao sam 50ak kg i ruku opsega...." Kazat će neki bodybuilderi pozivajući se na svoje ektomorfske početke. Moj osobni slučaj također kreće iz istih, anoreksičnih dana. Naravno da sam i ja mislio da jedem puno i dovoljno, te da je sigurno nešto krivo s ogledalom i vagom - jer ja naravno sve radim pravilno. Onih 2 litre coca cole na dan, 2 velika obroka i jedan usputni uz neredovite treninge izvedene po najdebilnijim svjetskim principima, sigurno nemaju ništa s tim. Je li me smetalo? Svakako! Smetalo me često čuti primjedbe da izgledam kao da ništa ne jedem. Odgovarati na pitanja, je li sve u redu? Jesam li bolestan? Zašto sam tako mršav? Da li možda patim od depresije? Biti najsitniji u društvu, izgledati kao da Vam je vjetar opasni protivnik čvrstog stajanja na pločniku nije lijepo niti ugodno. A još kada Vam na to često skreću pažnju, postaje problematično. I onda krenu utezi. često ne iz vlastite želje za bodybuildingom već zbog dokazivanja suprotnog, zbog inata, zbog kompleksa koji je nabijen uz veliku pomoć okoline. Pokazat ću ja njima - rekao sam ja sam sebi jednom prilikom. Siguran sam da nisam jedini!
2. Bio sam deblji od susjedova traktora
"Znaš kakav sam bio, užas, 110kg - a ništa..." Reći će drugi bilder ukazujući na to da je već upoznat s grandioznim proporcijama, no u sasvim drugom smislu. Danas živimo u društvu kada debelim ljudima moramo stisnuti ruku i barem ih pokušati zagrliti govoreći im da je sasvim u redu što su debeli i da oni fit ljudi nisu normalni. No ne tako davna prošlost bila je jednako pogubna u suprotnom smislu, izvrnuvši ogroman broj "ogromnih" ljudi ruglu. Kako je ružno čuti uvredu na svoj račun kada ste mršavi, toliko je ugodno otprilike i u ovom slučaju. Još možda i gore jer, ako je mršavost opomenuta kao problem koji je nastao jer ne radimo dovoljno, debljina je sankcionirana zbog toga što radimo katastrofalno krivo, a nitko ne voli čuti da je njegov dosadašnji način života rezultirao katastrofom - popriličnih razmjera. Tako je jednako lako nabiti kompleks nekome zbog toga što se jako udebljao ili dobio na "nekvalitetnoj kilaži". Ima ih koji su u bildanje krenuli baš zato da bi sebi i drugima pokazali da mogu popraviti učinjeno i dokazati da znaju što rade kada stvarno prionu na posao.
3. Bio sam nitko
Nekada nekome baš ništa ne ide! Kako lijepa- ružna rečenica. No, istinita. Kada ništa ne ide u životu, probate sami nešto gdje ne ovisite o drugima. Kada je sve zakazalo i nigdje se nismo iskazali, mnogi od nas okrenuli su se utezima kao svojevrsnoj terapiji. Bijegu od sranja i neuspjeha koje smo doživjeli. Našli smo ugodu u pomicanju tereta koji je drugima nepomična prepreka, jer nismo mogli protiv nekih drugih zapreka. Onda kada u životu stane, morate nešto pomaknuti, pa makar se radilo u 200 kila s točke A do točke B. Dobivamo na značaju bivajući iznimnima barem u tom području. Nema sramote u priznavanju da smo krenuli bildati jer drugdje nije bilo uspjeha, jer smo si izbili preostale karte i krenuli u otkrivanje nečeg novog. Možda je bio trenutak kada smo bili nitko, ali važniji je onaj kada zapravo otkrijemo kako postati netko. Ponekad je za to potrebno i nešto željeza!
Do Čitanja,
Luka Kuhar
ako već imaš račun prijavi se! Registracija | Prijava