Košarica Narudžba

Bravo Hrvatska!

15.07.2018
Luka Kuhar
Iako nogomet nije naša branša, doživjeli smo i to da u igramo u najvećem sportskom finalu na planeti. Došlo je vrijeme da se svi istinski ljubitelji sporta naklone našim dečkima, nogometašima koje ćemo pamtiti do kraja života...

Nisam nogometni znalac i odmah ću napomenuti da ne želim ići u taktičke analize, pretumbavanja sastava ili bilo što slično. Gledao sam prvenstvo kao fan reprezentacije i sporta, svjestan da nemam znanja ili kompetencije izbornika, ali uz velike snove svakog tko prati svoju zemlju na ovakvom natjecanju.

Rođen sam 1993. i ne sjećam se 98e tako dobro. Znam da su svi bili ushićeni, a u mom kasnijem životu ta je reprezentacija imala određeni mitski status, više no što sam je osobno poznavao. Njihova je bronca dugo bila vrhunac našeg nogometa, po mnogočemu posebna, smatrana nedostižnom.

Ove godine skupina je bila zanimljiva. Nigerija, Island i Argentina. Uzeli smo maksimalnih devet bodova i postali senzacija nakon demontiranja Messijevog društva prijatelja. Nije ovo bio njihov turnir, a preko njih smo najavili da se mogu očekivati velike stvari od nas. 

Danska je za mene, a vjerujem i za mnoge druge, bila utakmica u kojoj uopće nisam vidio "Dance". Bila je to tekma za onu Tursku, za onaj Portugal, za sve ključne utakmice u kojima smo puknuli nadomak visokim stepenicama važnih prvenstava. Kada je Schmeichel skinuo Lukin udarac u samom kraju produžetaka ukazala mi se Turska zastava. Mislio sam da ću za svaki penal trebati dva apaurina. Kad smo i to prelomili, dopustio sam si prepuštanje u potpunu maniju.

Rusija je bila tvrd protivnik i nakon što sam shvatio da opet idemo u produžetke premišljao sam se da možda prebacim program i sačuvam koju godinu života za budućnost. U dvadesetima sam, srce je mlado, ali ne valja ga provocirati. Ostajem na drugom programu, al' eto, ostajemo i mi pri ljubavi prema jedanaestercima. Psujem po naški, psujem po kvazi-ruski. Psujem svaki penal i mi dobivamo. Zaključujem, ako se ponove penali, valja sočno psovati.

Vjerujem da ste, kao i ja, ispi*dili uz tonove "It's coming home" pjesmuljka kojim su Englezi proklamirali dolazak trofeja na otok. Ponovno primamo jedan rani gol u prvom poluvremenu i to iz krasnog slobodnjaka. Psujem. Odlazimo na poluvrijeme s negativnim rezultatom, zaključujem da psovanje nije upalilo. Razmišljam prelazak na molitvu, smanjeno psovanje, ili neki remix. Nešto će, razmišljam si, možda upaliti.

Srećom, sportski duh i natjecateljska nepopustljivost reprezentacije izazvali su poravnavanje rezultata i, vjerujem na "sreću" svih gledatelja, ponovno poslali utakmicu u produžetke. Nema predaje konačno je iz mantre koju nekad i forsirano ponavljamo postala stvarnost naše reprezentacije. Engleska je imala svoje šanse, ali Mandžukić stavlja točku na i. Spasili smo svijet od vjerojatno najnapornije pjesme u nogometu i još važnije, po prvi puta otkad smo na ovom natjecanju, otključali vrata finala.

Danas nismo dobili! Moramo čestitati Francuzima na zlatu. Sreća im je bila naklonjena, ali uspjeli su je iskoristiti isključivo zbog goleme vještine pojedinaca u svom timu. Giroud je, u maniri iskusne stative, i ovu utakmicu bio bandera. Hvala mu na tome. Mbappe je nogometna senzacija, brzi vlak za kojeg bi nam trebao još neki sretni krtičnjak iz naše nogometne povijesti. Probudio se i taj Pogba, što nije još malo spavao srce mu poljubim!

Srebro je, kažu sportaši, gadna medalja, jedina koju zapravo ne osvajaš, jedina za koju moraš izgubiti. 
4:2 za Francuze rezultat je koji danas stoji na semaforu. 

Ako nekog zanima, da, psovao sam.

Šalu na stranu, vrijeme je za jednu iskrenu sportsku zahvalu.

Dečki su bili, bez trunke sumnje, fenomen ovog prvenstva. Reprezentacija je ujedinila zemlju, jednu pesimističnu zemlju koja, ako mi oprostite, većinu godine provede u sranju po sebi i svemu što ima i nema. Toliko toga ovdje ne valja, ali isticanje toga i pljuvanje u dalj postali su nam nacionalni sport. Hrvatski reprezentativci nisu čarobni štapić, neće ispraviti krive Drine, niti preko noći obogatiti zemlju. Napose, to nije njihov posao. Oni su, za razliku od mnogih ovdje, svoj posao odradili SJAJNO. Nadmašili su sva očekivanja, borili se protiv sumnje, unutarnje i vanjske te u ključnim trenucima zadržali zajedništvo i hladne glave. Drugačije ni nema u visine.

Luka Modrić ima zlatnu loptu s ovog prvenstva! Kad god je imao loptu, znao je s njom napraviti smislen potez i stvoriti šansu, započeti akciju. Imam osjećaj da mu bacite krafnu na kopačku, on bi napravio show.
Neumorni kapetan nije se prestao truditi i unatoč izostajanju pobjede u finalu, naš reprezentativac dobiva ovu nagradu. Ne znam može li imati bolji dokaz vlastite kvalitete.

Na trideset dana, pljuvanje, seruckanje, konstantno kritiziranje i generalni pesimizam, sakrili su se pod kopačkama. 
Kao što rekoh, zbog nogometa nam stvarnost neće biti blistava, ali što kaže jedna poslovica - svaki oblak ima srebrni rub!

Bilo je divno gledati kako se stvarao naš.

Do Čitanja,
Luka Kuhar

 

Da bi mogao komentirati moraš se registrirati,
ako već imaš račun prijavi se! Registracija | Prijava

PREPORUČUJEMO