Intermittent fasting - gladovati za zdravlje i izgled?

 Dosad se na sve strane trubilo o "povremenom postu" poznatijem pod internacionalnim nazivom "intermittent fasting". Različite varijacije, vrste namirnica, količine obroka i količine u obroku. Čak se i prehrambena praksa povremenog uzdržavanja od jela pretvorila u medijsku senzaciju koju treba nasjeckati na tanke - gdjekad apsurdne - komadiće aktivnosti.

Ne, nema čarobne kvake ili magične formule. Kalorijski suficit i deficit ne prestaju odjednom igrati ulogu, ali čitava priča oko namjernog "gladovanja" ima par interesantnih skretanja...

Nama zapadnjacima ideja posta nije strana. Kao vrstu vjerske osobitosti vučemo je još iz starozavjetnih dana i prakse rane Crkve. Suzdržati se od jedenja nečega - ili svega i bilo čega - općenito je čest motiv ponašanja vjerskih zajednica u određenim periodima godine i/ili tjedna. 

Pa opet, možemo to shvatiti i - ako smo vjernici - ponašanjem ostvariti, u tom kontekstu. Međutim, mi ovdje pokušavamo pomiriti vrlo svjetovnu dimenziju odbijanja hrane i povezati ju s mogućim boljitkom u pogledima zdravlja i tjelovježbe.

Jamačno su i monasi morali mnogo fizički raditi, ali nije ih baš bilo kada je kretao lov na Olympiju, niti su post gledali isključivo kao sredstvo postizanja boljeg zdravlja. 

Zašto bi mi trebali? Zašto bi uopće...mogli?

Postavimo prvo početnu ideju na, kakve-takve, noge. 

Povremeni post prehrambena je praksa ograničavanja unosa hrane na određeni period sati tijekom jednoga ili više dana. Kao prvi cilj gleda odabrati točno vrijeme tijekom kojeg hrana smije na stol, u tanjur, pa onda i u želudac. Vrsta i količina hrane ovisni su ponajviše o ciljevima poradi kojih prakticiramo ovo ponašanje, ali polazište je isto za sve - Imaš sate za jelo i sve one ostale. Ti ostali sati provode se posteći. 

U redu, sve to sad zvuči simpatično, no hajdemo nešto prakse van svog blebetanja! Kako izgleda neki "tipični" povremeni post?

16:8!

 Nije omjer na kladionici, ni išta tomu slično, već broj sati tijekom koji (ne)ćemo jesti. 

 16 sati o hrani možemo samo razmišljati, a 8 sve te misli i ideje pretvoriti u raskošnu gozbu, umjeren obrok ili oskudne zalogaje. 

 Kao što možete zamisliti - ima različitih mogućnosti prilagodbe ovih vremenskih prozora. Post od 16, 20, 36, 48, 72 sata - pa i više. Jedenje kao jednotjedna praksa? Ima i toga...

 Jesti tek nakon 2 iza podneva ili još malo kasnije? Uh!

 I sad, ako je ovo vaš prvi susret s idejom povremenog posta, siguran sam da se pale svakojake lampice. 

 Nije li doručak najvažniji obrok u danu?

 Zar nije poželjno jesti tri puta dnevno (doručak, ručak i večera) uz moguću skromnu užinu?

 Kako se to ide u krevet bez večere?

Možda smo pogodili jednu ili dvije moguće sumnje oko čitave ideje. Ne brinite, nitko neće progoniti vaš doručak. Dapače, ranojutarnje objedovanje i kasniji post pokazali su dobre i zanimljive rezultate kroz promatranje različitih parametara - od hormona do lipida.

 Naravno, ideja jedenja tri velika obroka - posebno ona izrazito bogatog doručka čija je svrha bila pogoniti zemljoradnike i težake što je dulje moguće, danas doživljava određenu preobrazbu. Zaista nije nužno "smlatiti" burek uz jogurt prije deset ujutro (kome je to, kao i hobitima, drugi doručak? Nakon kave i cigarete, naravno...) pa zatim nešto konkretnije za ručak i onda prezalogajiti za večeru nakon grickanja keksića - ako nam čitava fizička aktivnost kroz dan biva svedena na pomicanje zadnjice od računala do wc školjke i sličnih zanimacija. 

 Ne mora hrana biti isključivo nužno gorivo, ali zamisao strukturiranja obroka oko fizički zahtjevnog radnog dana funkcionira - ako ima oko čega stajati. Isto kao i svaka druga prehrambena praksa. Ima li svrhu za vas? Dobro pitanje - postavite si ga prije no što simpatičnim doskočicama idući trend u prehrani dođe na "ajmo probati" listu.

 Ključ iza ove ideje ne leži u pomodnom samonametanju novih restrikcija lagodnom životu - već vrlo znanstvenom pojmu: "autofagija" čije je funkcioniranje navelo gospodina Yoshinorija Ohsumija na pomnije razmišljanje. Plod svega? Nobelova nagrada!

 Autofagija je (kao riječ) složenica čije bi značenje moglo biti prevedeno kao "samojedenje".

 Znam, kanibalizam ne zvuči seksi, a već ste puno vremena investirali čitajući ove redove i razočarava vas mogućnost izjedanja vlastitih palčeva. 

Kada tijelo nije zatrpano hranom kao materijom prerade i korištenja u energetske svrhe - ono ima više vremena i mogućnosti pozabaviti se reciklažom. Bolesne i oštećene stanice više ne izbjegavaju zaposlenu radarsko-redarsku službu tijela. 

Znate one redovnike koje smo spomenuli u početku? Sigurno vam u glavu dođe slika starog "čiče" u smeđem habitu koji s rukama iza leđa šetucka po kamenom puteljku samostanskog vrta. Za ovaj tekst početni je detalj bitan. Redovnici dobro stare! Ne, naravno da ne govorim o apsolutno svakom monahu ikada, ali znate na što mislim. 

Dugovječnost i post godinama idu ruku pod ruku, a zbog proučavanja autofagije znamo da nije slučajno. Tijelo reciklira, popravlja, vrti kazaljku unazad.  

Tu je i jedna vrlo logična, jednostavna, ali neuobičajeno efektivna stavka!

Ograničavanje vremena za jedenje ograničava jedenje.

 1. Ako jedeš od 8-14h, male su šanse da ćeš uspjeti proći sve od kroasana, pizze i burgera do pive i štrudle s jabukom. Ako netko proba i uspije, vjerojatno će si napraviti posao na školjci.

 2. Ako pratiš vremensko ograničenje iz točke jedan, znaš da su čvrsta hrana i tekući prehrambeni proizvodi (eh pivo), van diskusije (i još važnije, gubice) tijekom ostalih sati. Upravo ta činjenica da znaš kada NE jesti, može pomoći više od one kada to činiti. 

 Na ovaj način hrana, jedenje i priprema događaja poprimaju možebitno pozitivnu dimenziju dnevnog rituala i dobivaju dužan respekt kroz to vrijeme. 

 Znaš da imaš samo toliko sati za hranu, pobrini se da bude svrsi shodna, ukusna i namjerno odabrana. Nema "grickanja" koječega u popodnevnim satima ili uništavanja napolitanki prije spavanja. Ja to nikada nisam napravio, ne znam o čemu pričate! 

 Osobno, povremeni post u omjeru 6:18 bio mi je sjajan alat za gubljenje kilaže. Pročitajte još jednom! Nije mi on ništa izgubio, ali pomogao je kao sredstvo postizanja tog cilja. Smanjio sam kalorijski unos, dao mu vrijeme dana i zbog osjetljivog želuca uvijek počinjao periode hranjenja (poglavito iza treninga) nečim tekućim - šejkom ili aminokiselinama. Nakon toga prelazim na čvrstu hranu.

Povremeni post, taj intermittent fasting, postao mi je koristan alat kontroliranja dnevnog unosa hrane u periodima gdje sam, sasvim iskreno, popustio glede discipline. 

 I nakon dvije godine pronalazim ga efektivnim sredstvom usustavljivanja rutine objedovanja. 

Nakon što "pregrmite" prvih dan-dva, tijelo se nekako zahvali bistrijim jutrima i mirnijim želucem. U mojem slučaju, pomoglo je bolji izgled i zaustavljanje kaotičnog "jedem bilo što, bilo kada" ponašanja. 

Proteka Team