Košarica Narudžba

Kako popraviti skupinu koja zaostaje?

16.06.2021
Proteka
Da, ako postoje česta pitanja u bodybuildingu - ovo je sigurno jedno od njih. Od reakreativaca do malo ozbiljnijih vježbača - problem se čini istim. Kako intervenirati tamo gdje naoko nema pomaka?

Svi smo to jednom iskusili,  a najgore je prvi puta. Suočite se sa činjenicom da niste u svemu jednako dobri. Možda noge bujaju, ali ruke nikako. Prsa su sve punija, no leđa nigdje za vidjeti. Ramena su se zaoblila, listovi i dalje štakasti.

Zapelo je, ne ide. Ne samo da ne ide, tako je već tjednim i mjesecima. Očajni smo i razočarani. Trebalo je to ići bolje, ne nužno nevjerojatnom brzinom, ali ovaj pužev korak ostavlja nas u određenom beznađu.
 
Jedna od pametnijih stvari koju možemo napraviti svakako je podvlačenje crte i analiza situacije. Prije nego što učinimo nešto drastično valja se zapitati - kako smo do ovoga došli? Što smo, a što možda nismo, radili? Vjerujte, upravo u tom grmu najčešće leži zec.
 
Na što mislim?
 
Postavimo se u jednostavnu, ali zapravo čestu, situaciju. Volimo trenirati prsa i ramena, ne volimo trenirati leđa i noge. Kao što smo rekli, nije ovo baš rijetko za čuti, a ima itekakve veze sa situacijom u kojoj zaostaju - vidi vraga - leđa i noge. Naša privrženost, odnosno okretanje očima na određene vježbe mnogo utječu na izgled mišića tijela.
 
 
Problem 1 - radimo ubrzano i bez koncentracije
 
Držimo se leđa iz primjera kojeg smo maloprije naveli. Dosadno nam je trenirati ih, ne vidimo leđa u ogledalu i vježbe nam se čine naporne. Nema ništa zabavno i motivirajuće u tom treningu pa zato odlučujemo odabrati pokrete koji su najmanje naporni, jednostavni i relativno brzi za izvesti. Čemu se mučiti s preciznim veslanjem u pretklonu ili koncentriranom putanjom deadlifta. Sjednemo za lat mašinu, vučemo koliko nam se da i uz par "gore-dole" pokreta idemo dalje. 
 
Čeka nas sprava za veslanje gdje stavljamo kilažu za koju si tepamo da "radi leđa", ali nikako ne iziskuje ozbiljnije mučenje pri zadnjim ponavljanjima. Ponovno vučemo, ne pazimo što radimo, nemamo blage veze kako hvatom i usmjeravanjem pokreta možemo pogoditi različite mišiće. Bitno je samo odraditi. Ovakav stav nije ni za zagrijavanje.
 

Problem 2 - klonimo se teškog
 
Uzmemo li noge iz istog primjera dolazimo do malo drugačijeg mogućeg problema. Noge su prilično jake i potencijalno moćne pa kao takve relativno brzo mogu baratati popriličnim kilažama. Deseci, a nekada i stotine kilograma, najlakše idu nogama. Samo, heh, to je ozbiljna neugoda i stvarno nije lagano. Stati pod šipku za čučanj koja na sebi nosi kilažu kojom nemamo više od četiri-pet ponavljanja malo je zastrašujuće iskustvo za mnoge vježbače. Pogotovo jer kroz pokret nema foliranja. Vidi se ako nije do kraja, a kada je - izrazito je naporno po čitavo tijelo.
 
Pa se malo igramo na jednoj, drugoj, trećoj spravi ni ne shvačajući da smo stvorili averziju prema težima te i na tim spravama ne odrađujemo ono što bi mogli. Izbjegavajući težine, bježeći od kompleksnih pokreta, zapravo potkopavamo temeljnu namjeru treninga - izazvati tijelo na veći izazov od onog prijašnjeg kako bi ga kroz taj proces razvijali.
 

Problem 3 - ubijamo se od posla
 
Za razliku od prethodna dva, ovaj je sasvim specifičan i prirodan onim vježbačima koji su vjerojatno ulovili izostanak napretka određene mišićne skupine. Oglasila se uzbuna, crveni alarm urla na sve strane. Vrijeme je da odradimo sve što se može. Sprave, utezi, sajle, tjelesna težina. Deseci serija, stotine ponavljanja. VIše puta tjedno. Stav iza ovog pristupa nije pogrešan - želimo raditi više nego prije, ali mogućnost ovakve metode ozbiljno je toksična. Ne samo da vjerojatno vodi do kroničnog umora, otežanog oporavka i rizika od povrede - dovodi nas u opasnost od pucanja.
 
Gurajući se van zone komfora sposobni smo se praktički razmontirati nevjerojatnim pritiskom kojega kroz vrijeme stavljamo na sebe. Ako su problemi 1 i 2 govorili o manjku entuzijazma i vježbačke "hrabrosti" - onda se čovjek na broju 3 želi "uništiti" za njih dvojicu. Mogao bi tako "puknuti" u glavi. Zamrziti sebe jer rezultat neshvatljivo ne stiže, a onda i trening jer kakvog smisla ima raditi ako ne vidiš plodove posla. Oporavak, što je to?
 
Osim ova tri problema, ima tu još jedan koji prati dobar dio vježbačke populacije, a to poznata ugoda rutine. Nezgodna je jer obično nastaje iz entuzijazma, dobre volje, uvježbanih pokreta i redovnog rada. Kao takva, čini se sasvim prirodnom i nikako nepogodnom. Jer samo su dobre stvari dovele do njenog nastanka!

Heh, što ono kažu o dobrim namjerama?
 
Rutina je zeznuta. Koliko smisla ima pri praćenju napretka kroz određeni vremenski period, toliko dopušta tijelu da se sa svakim novim treningom polako navikava na nju. Organizam nije glup, želi se adaptirati, ne planira se uvijek iznenaditi istoj priči. To je kao da vas netko svaki tjedan barem jednom navuče na istu foru.
 
Tijelo ne uči tako brzo kao i um koji je jednom nekoga "povukao za prst", ali vjerujte, prilagodit će se s vremenom.
 
 
Još je i Arnold davno govorio o šokiranju mišića. Prije desetak godina pojam "muscle confusion" doživio je novo proljeće obećavajući neviđen napredak. Ne, povremeno modificiranje pokreta, novi izbor vježbi, preraspodjela kilaža i manipulacija kutovima neće transformirati rekreativca u Olympia šampiona samo tako, ali ima smisla. Doskočiti rutini nije očekivano, a u tome je i poanta!
 
Naravno, možemo reći i da se ne osjeti svaka mišićna skupina jednako kod različitih vježbača. Tako da broj faktora o kojima ovisi "zaostajanje" nikako nije mali. Ipak, provjeravajući gore navedene probleme i sve što smo u tekstu prošli lako bi mogli zaključiti kako smo krivi za barem jednu od tih stvari.
 
Ne zato što se namjerno želimo sabotirati već smo si sasvim prirodno nekada i sami u mrtvome kutu. Što znači da s vremena na vrijeme moramo stati i pogledati proces treninga kao promatrač, a ne onaj koji ga provodi. Tek tada stvari znaju postati jasnije!
 
Team Proteka
 
Da bi mogao komentirati moraš se registrirati,
ako već imaš račun prijavi se! Registracija | Prijava

PREPORUČUJEMO