Sjećam se da sam negdje pročitao kako su Barbie lutke znale biti na meti kritika zbog toga što se mislilo da postavljaju nerealno visok standard ljepote za mlade djevojke. Nešto slično i za sve Action Man figure koje sam imao kao klinac...
Vjerojatno ste i vi odrastali uz razno razne igračke koje na ovaj ili onaj način nemaju veze sa stvarnim svijetom. Baš sam tako gledao na svoje kad sam bio malac koji se s njima rado igrao. Nikad nisam vidio djevojku nalik na neku od Barbie modela ili muškarca koji je stvarno ličio na He-Mana. Uvijek sam gledao na akcijske figurice kao nešto što je nestvarno i daleko pa ih teško mogu doživjeti kao sredstva nametanja standarda.
Danas čujem slične žalbe na račun zvijezda fitness industrije. Tako postoji šansa da će netko kazati kako moj dragi kolega Stjepan Ursa ili Antonio Furić postavljaju ljestvicu previsoko ili da Valentina Filipović i Eva Rusan izgledaju nestvarno. Pa eto, oni su stvarni ljudi, hodaju među nama i izgledaju stvarno dobro. U čemu je kvaka?
Njihov izgled nije standardan, oni su van prosjeka i svoju su figuru pažljivo prerađivali prema vlastitim željama i za potrebe određenih karijernih poteza. Ja osobno sumnjam da ću ikada biti krupan kao Stjepan, a sasvim sam siguran da odjednom neću narasti još 10 centimetara u visinu i biti za čelo viši od njega. Svejedno, ne mislim se žaliti na to da je Ursa svojom visinom postavio nerealan standard.
Samo zato što ne izgledamo jednako kao oni fizički impresivniji, ne znači da smo manje uspješni ili na bilo koji način manje vrijedni. Ljepota tih ekstremnijih figura je u tome da nam pokažu što se sve može napraviti, ali nipošto nam ne određuju što se sve mora napraviti. Zamislite da postoji propis da svaki muškarac mora izgledati kao Ronnie Coleman, a svaka žena kao Oksana Grishina. Mnogi bi životi bili potraćeni samo da se ostvari taj cilj.
Nisu to nerealni ljudi, već su to njihovi realni, ali teško dosežni, rezultati koji se često gledaju iz krive perspektive. Umjesto da radije progutamo vlastite nesigurnosti i nedostatke, i usudimo se iskreno diviti i čestitati nekome kada izgleda bolje, makar za nijansu, skloniji smo zavisti i ljubomori, beskorisnom trošenju energije koje nas neće odvesti bliže nijednom cilju.
Jedini nerealan standard je onaj koji si sami postavimo s obzirom na našu stvarnost. Ako sam čovjek od 170 cm i 130 kg, od kojih većina svoje mjesto pronalazi oko struka, i zadam si za cilj biti visok 195 sa 101 kilom uglavnom oko ramena, što mislite jesam li si postavio ljestvicu realno?
Međutim, kriteriji trebaju biti visoki. Jedini način da dosegnemo neki standard je da prestanemo konstantno prolaziti ispod njega.
Do Čitanja,
Luka Kuhar
