1. Antonio pozdrav! Nedavno si pristigao iz daleke Španjolske, kakav je osjećaj vratiti se doma nakon svih događanja?
Olakšanje! To je prvo što mi pada na pamet. Nisam odradio nešto što sam morao, nego sam napravio ono što sam htio. Velika je to razlika između onoga što moraš i što želiš i sanjaš. Zadnjih par godina znao sam se vratiti neispunjen, nekako podvijenog repa. Počeo sam i sam sumnjati što mogu napraviti. Da li je odlična forma još uvijek moguća i može li se ostvariti dobar rezultat? Ili se možda moram priviknuti na stvarnost u kojoj su ti dani iza mene. Sve su to bila pitanja koja su me snašla, ali evo, stiglo je olakšanje!
2. Provedi nas kroz natjecanje. Od situacije iza pozornice, prozivki, pa sve do medalja na kraju. Kako si se osjećao na još jednom u nizu velikih natjecanja?
Bilo je strašno puno natjecatelja i kategorija tako da nisam uspio vidjeti baš svoje konkurente iza bine. Jednostavno smo svi ležali i pokušavali odmoriti do nastupa. Za razliku od prošlih natjecanja bio sam puno mirniji u tom procesu čekanja, valjda jer je tu bilo mnogo više samopouzdanja ovog puta. Imao sam osjećaj kao nekad u Maastrichtu gdje vidim okupljene u čitavoj kategoriji na jednom mjestu netom prije izlaska na binu. Nije tajna da se tada svi "škicamo", ali bilo mi je drago vidjeti da nisam inferioran među konkurentima, štoviše činilo mi se da nema baš boljih od mene. Dugo sam u ovom sportu, mislim da već takvo što mogu dobro zaključiti. Neki ljudi iza bine recimo imaju ogromne trbuhe, ali onda to uspiju kamuflirati pozingom i susprezanjem na pozornici. Dobri suci prepoznaju tko ima takvu manu, ali malo je zaista onih vrhunskih stručnjaka koji vide kroz "iluziju na bini". Kad smo svi bili gore, prva prozivka izrazito me obradovala. Nije to bila garancija medalja, ali pokazala mi je da ulazim u finale. Već sam se osjećao bolje za razliku od nekoliko prethodnih natjecanja. Da je ostalo na samom finalu ne bi mi bilo drago, ali ne bi to bio ni totalni fijasko. Za ispunjenje pak, trebalo je nešto više! Bio sam vrlo siguran da sam od mnogo bolji od nekih, i da nitko nije mnogo bolji od mene! Reza, moj dobro znani konkurent tu je među onima koje smatram uvijek opasnima. Kompletan je i mišićav, ali ovog puta van forme. Kad su mene prozvali drugog osjećao sam se vrlo ponosno, a mogao sam i naslutiti da neću biti prvi po delegatu Ukrajine koji je donosio medalje - obično taj zadatak imaju delegati zemlje iz koje dolazi pobjednik kategorije. Eto, što se ovog natjecanja tiče, dalo mi je srebrnu medalju i sad imam sve - od bronce do zlata Europe
3. Što se konkurencije i kategorija tiče, kakav je tvoj dojam? Nekada se kaže da je bodybuilding na samrti. Misliš li i ti tako?
Ne mislim. Bodybuilding drži jedu konstantu na ovakvim natjecanjima. Još uvijek ima novih i nepoznatih lica, što je dobar pokazatelj smjera u kojem se ide. Moja kategorija imala je tu osobitost konkurencije da je na kraju baš iz nje izašao apsolutni pobjednika, ali ne mogu se oteti sportskom osjećaju da sam bio bolji od njega. Naprosto, kao da ga nisam vidio. Imao je sjajne kvadricepse, ali ovo je sport kompletnosti i nisam baš vjerovao da će netko sa (usporedivši se sa mnom) većim kvadricepsima i manjim trupom biti bolji. Meni ne nedostaje nogu, no držim da sam bio kompletniji. Nisam bio sitan i tu sam vidio svoju prednost. Kompletna figura i dobra forma trebali bi biti forte pobjednika.
4. Kažu da se do cilja može stići na više načina. Jedan od važnih zadataka bodybuildinga dolazak je u dobru formu. Kako je došlo do toga ovog puta, s obzirom da je u prethodnim godinama bilo lelujavo?
Ja sam navikao trenirati sam. Nemam trening partnera i tako već godinama radim. Navikao sam se. Međutim, ove je godine nekakav motor mojih priprema i pokretač mojih treninga kad je bilo najpotrebnije bio Luka Kuhar, čije sam prijedloge prihvatio. Dao se u to da mi pomogne i na treninzima i glede savjeta za prehranu i dodatke prehrani, što mi je mnogo pomoglo. Mnogo smo razgovarali o svemu i do zaključaka dolazili kroz dijalog. Neke sam ideje vrlo rado isprobao jer smatram da učimo čitav život. Bilo je i onih protiv moje „bilderske vjere“ i te sam u startu odbacio, međutim, mislim da smo se izrazito dobro razumjeli. Taj početak je velika razlika jer je uvijek težak, ali napredak u tom periodu indikator je kretanja forme. Tu je Luka maksimalno dao sebe da mi pomogne i stoga je jedan dio ove medalje njegov. Važno je imati nekoga u svom kutu jer uvijek trebate dodatni par očiju. Bodybuilding je, osim utega, sport gladi, a gladna osoba i ona koja to nije, ne mogu vidjeti isto. Ta procjena može skupo koštati. Mislim da je ove godine ključ bila dobra periodizacija priprema koja je na kraju dala ploda. Apsolutno, od početka do kraja, sve se kretalo u smjeru top forme. Vremenski ne mislim da je išlo bolje.
5. Nije da sam te ikad proglasio mrtvim, no kako je to vratiti se u jedan „bodybuilding život“? Zadnjih par godina prošlo je bez zapaženijih rezultata, a evo, sada je došlo srebro s vrha Europe?
Malo ljudi se može pohvaliti konstantom kroz duži vremenski period što se rezultata tiče, pogotovo oni koji žele biti na vrhu. I taj zna da tamo ne može ostati zauvijek. I šampion ponekad padne, ali svoje pravo lice pokaže kad se uspravi i nastavi. U svakom slučaju, bilo je tu strahova kod mene. Nekad čak i previše. Znao sam se uhvatiti u razmišljanju o tome da je moje vrijeme prošlo. Ključno je tu da nisam prestao vjerovati i sanjati. To uvijek kažem jer baš iskreno maštam o medaljama i pobjedi i o kasnijem veselju s prijateljima. To je ono što me drži iznad problema u obliku loših rezultata. Držalo me budnim i spremnim na još.
6. Nešto prije samog nastupa na Facebooku si objavio da odlaziš u neke druge sfere života, odnosno da bodybuilding ide „na pauzu.“ Koliko je to bilo uvjetovano mogućim rezultatom, a koliko svime ostalim?
Ta objava nije bila povezana s rezultatom, pa tako ni sam plasman nije utjecao na nju. Jednostavno sam odlučio uživati u ovom periodu. Nisam imao baš puno vremena za to u 22 godine karijere. Konkretnije pauze ili izbivanja iz sporta nisu se događale kroz moju karijeru. Svaka je godina vodila barem ka jednom ili više natjecanja. Mislim da se baš glava najviše želi odmoriti od bodybuildinga, sigurno više nego tijelo. Puno mene je ostalo u ovom sportu, puno sam toga dao. Nije da lamentiram, samo ističem činjenice. Isto tako, i dobio sam mnogo toga i mislim da mi se za to što želim odmor ne može prigovoriti. Bit će mi teško suzbiti poriv za natjecanjima jer je to ono što stvarno volim – to mi je u krvi, natječem se čak i s prijateljima u kvizovima. Divim se ljudima koji mogu samo povući crtu i ostaviti sve iza sebe. Ja nisam takav, ali svjestan sam da trebam odmor.
7. Kada sam pripremao ovaj intervju, palo mi je na pamet da, iako nas dvojica često pričamo, ovakav oblik komunikacije uvijek dođe na red samo kao epilog ili najava velikog natjecanja i rezultata. Što je sa svim onim o čemu ljudi inače nemaju priliku čitati? Kakvi su tvoji ožiljci, rane i žaljenja iz bodybuildinga? Da li je bilo i onih ružnih, tužnih behind the scenes trenutaka?
Slomio me bodybuilding 2009. Bile su to pripreme za prvenstvo Europe i jasno se čekam trenutka kad sam mami rekao da je ovo kraj i da ja više ne mogu. Bilo je to natjecanje u Novom Sadu, a ja sam spuštao kilažu da budem 90 kilograma. Iscrpilo me, a moje su riječi razveselile obitelj baš zato što su vidjeli da patim. Što se psihe tiče, baš su ove pripreme bile najteže koje sam prošao. Imao sam osjećaj da sam sebi moram opravdati zašto ja ovo radim i to mi još dosad nije tako teško palo. Očekivanja, dijeta, stres – sve me stisnulo i rekao sam si da, ako sve ovo prođe, a ja ne poludim, bit će to velik uspjeh. Heh, tko zna, možda je i to indikator dobre forme. Morao sam uzeti čak i godišnji odmor jer nisam mogao podnijeti, ne samo obveze, već i normalne razgovore sa ljudima. Sklonio sam se na Krk i trenirao kod Jarnečića, samovao u apartmanu fokusirajući se isključivo na treninge kao na jedini dnevni cilj. Ni tamo nisam mogao izdržati. I od tamo sam otišao dan ranije jer mi je dozlogrdilo. Ništa nisam mogao niti je bila tema o kojoj sam mogao razgovarati bez opterećenja. Možda samo auti. Shvatio sam da mi se sviđa Alfa Giulia.
8. Baš suprotno od prethodnog pitanja, reci mi što su za tebe oni trenuci u kojima pomisliš „E zato, zato ja ovo radim“? Što te u ova dva desetljeća usrećilo i bi li što mijenjao?
Eh, sigurno bi bilo modifikacija kada bi se to moglo napraviti. Svi bi mi voljeli ispraviti greške iz prošlosti. Tko zna, vjerojatno je bilo odluka koje su me unazadile. Što se trenutaka tiče, mislim da su to oni zadnji tjedni priprema kada je tijelo već blizu spremnosti za nastup. Tu nastaje zadovoljstvo promjenama i izgledom. Počinje ono pravo zadovoljstvo s odrazom u ogledalo i jedan osjećaj ponosa. Ovaj sport kojim sam gradio tijelo zapravo mi je strašno izgradio duh. Učinio me čovjekom spremnim na strpljenje, na dosljednost, na trpljenje muka i upornost. Još važnije, napravio me spremnim na padove, na periode van zone ugode i van komfora. Bodybuilding je baš to – spremnost na nedaće. Očekuješ ih, udare te, odbiju se od tebe i ne mogu ti naškoditi. To je jedan bilderski osjećaj.
9. Mnogo te ljudi pratilo na ovim pripremama i na kraju gledalo tvoj nastup na bini. I da te netko pita zašto si ih napravio i što ti je to trebalo, kako bi odgovorio?
Iznenadilo me koliko ljudi zaista prati moj rad, stvarno je. Nisam to znao. Veseli me što je i njih usrećio moj rezultat, a opet, s druge strane, drago mi je što sam nekim podcjenjivačima pokazao da još uvijek vrijedim i da sam uvijek vrijedio, bez obzira na period kad nije bilo najsjajnije i kad se nisu donosile medalje. Poanta svega ovog? Ova je medalja zapravo najviše trebala meni. Najviše mi je godilo i pomoglo, donijela mi je nemjerljiv osjećaj zadovoljstva i mira.
10. Rekao si da su ovo bile tvoje najteže pripreme. Uz koga si ih lakše izdržao i tko su ljudi kojima bi se zahvalio?
Osim „malog“ Luke, koji se dao i potrudio da puno pomogne, uvijek volim čuti mišljenje dragog mi prijatelja Marija Jarnečića, čovjeka koji zna što govori. Tu je i Mauro kao jedan od najvažnijih likova iz moje karijere koji uvijek dobro savjetuje i u najosjetljivijim periodima prije natjecanja. Međutim, ima osoba koja je tu sigurno najviše propatila uz moju dijetu i tešku narav koja ju prati te se maksimalno podredila mojim pripremama. Ona je stup ove moje forme, moja djevojka Kornelija Šakić. Hvala joj od srca.
11. Koliko si siguran u svoju sigurnost da se sigurno nećeš natjecati?
Siguran sam da nisam siguran.
Do Čitanja,
Luka Kuhar
