Košarica Narudžba

Kamo ide bodybuilding? I gdje je bio...

23.04.2021
Luka Kuhar
Ako nas pratite zadnjih godina znate da nam je bodybuilding, a posebno njegova open kategorija jedna od omiljenih tema o kojoj je nastalo nekoliko stotina članaka. Upravo zato pitamo se kako bi mogla izgledati njena budućnost s obzirom na prošlost i sadašnjost...

 Dugo je godina prošlo otkako se perjanica bodybuildinga, Mr.Olympia natjecanje, počelo održavati. Bilo je to relativno davne 1965. godine, a prvi šampion postao je Larry Scott. Obranivši titulu iduće godine nije vidio pretjerane potrebe za daljnjim nastavkom karijere pa ga kao natjecatelja nismo imali prilike gledati u nizu kakvog su kasnije uprizorili Haney i Coleman. 

Larry je po mnogo čemu bio simbol onoga što bi pokojni Joe Weider, tada vrlo živ, kreativan i energičan, nazvao bodybuilderom. Ne samo bodybuilderom, već licem sporta. Mišićav, markantan, uređen, prezentan. Poanta tog imidža bila je sasvim jasna -  prikazati uspjeh. Uspjeh kakvog se moglo postići nevjerojatnom figurom isklesane muskulature. 
 
U današnje vrijeme Larry ne uživa naročiti respekt prosječnog, turističkog pratitelja bodybuildinga, no ako ste jedan od takvih ovo je prilika da saznate kako se tada radilo o punopravnoj ikoni. Nije bio mainstream ličnost na svakom tv kanalu, ali bez obzira na veličinu svoje publike, Scott je prezentiran kao nešto više od bodybuildera, nešto više od šampiona sporta. Mr.Olympia - utjelovljeni bodybuilding. 
 
 
Ideja iza izgleda i strukture mišićavog prvaka bila je očita. Ruke se moraju dobro vidjeti i obilovati muskularnom centimetražom. Nije naročito bitno imati svako vlakno vidljivo iz daljine, ali generalni obujam ne smije se promašiti u šetnji gradom. Ramena široka, leđa popratno mesnata, a prsa na rubu izjednačavanja funkcije stalka za čašu. Trbušnjaci, simbol dobre forme, vrijede se pokazati kao zorna udubljenja u trbušnom reljefu kojeg valja držati unutar opsega remena. Noge, razvijene, ali ne prenaglašene, trebaju kompletirati figuru bez da njome dominiraju.
 
Za razum svakovrsnih pratitelja sporta ova poopćena definicija ambasadora bodybuildinga u liku njegova najistaknutijeg prvaka zapravo je samorazumljiva. To je ono što velik broj muškaraca fizički želi predstavljati, to je bilo ono što - pogotovo tada - slovi za rijetko postignuće koje privlači divljenje kolega i slatke poglede nježnijeg spola. Mr. Olympia nije trebao popuniti sve parametre idealnog muškarca, pa opet, što se figure tiče - morao je biti mramorni čovjek nepogrešivih linija. Izdvojiti se iz gomile odudaranjem po impresivnosti proporcija. 
 
Kako su godine odmicale pronicljivi Weider znao je da bi uz dobro lice, sjajno tijelo i zlatnu medalju vrhunski išao i dašak karizme. Zarazno asertivan, prkosan, ali svejednako arogantno-šarmantan karakter. Pronašao ga je u liku austrijskog sanjara koji je zbog bodybuildinga imao problema u raznim obiteljskim, vojnim i životnim situacijama. 
 
Iz drugog jezičnog područja, uz minimalna osobna sredstva i mogućnost sporazumijevanja Arnold Schwarzenegger dopremljen je kao projekt u SAD. Tamo će ovaj talentirani fanatik bodybuildinga moći stasati u punokrvnog odličnika. Arnold je željan, Weider spreman, a bodybuilding u svojim formativnim danima kao sport koji traži potvrdu organizacijskih sposobnosti pred rastućom publikom.
 
Schwarz je pun pogodak! Planinski vrhovi njegovih bicepsa, okrunjeni kolosalnim prsima i širokim ramenima s vremenom su odgurivali konkurenciju na začelje doživljavajući preporod figure iz godine u godinu. Bila je 1974. a nevjerojatno moćno izdanje Arnolda iznova dominira. Za bodybuilding, bolje ne može. Već tada prepoznatljiv, poštovan i utjecajan, Schwarzenegger ovjenčava svoj uspješan zalet na Olympiju filmom Pumping Iron koji prati osvajanje šeste bilderske krune. 
 
Lou Ferrigno i Arnold Schwarzenegger postali su i ostali besmrtnici sporta zarobljeni u tom filmskom rivalstvu koje je (spoiler) na kraju završilo Arnijevom pobjedom i opraštanjem od natjecateljskog bodybuildinga. Bila bi to sjajna priča o zlatnim danima sporta da se taj nepokorivi prvak za pet godina nije opet domislio odmjeravanja snaga na bini.
 
Njegov tadašnji trijumf bio je toliko problematičan da se ni televizijski prijenos natjecanja na kraju nije dogodio, a čitava sfera tada nevjerojatno utjecajnih tv medija zazirala je od bodybuildinga iz straha da se takvo što ne ponovi. Fanu bodybuildinga, zagriženom romantiku željeznom sporta, bilo je jasno da natjecanje osvaja Arnold. Međutim svima ostalima, od natjecatelja do neinvestiranih pratitelja rasplet se činio bizarnim. Ne, Arnold nije bio najbolji bilder na bini, ali bio je Arnold i to je zapečatilo sudbinu konkurencije. 
 
 
Nije pobijedilo njegovo tijelo, već odnos Schwarzeneggera i sporta, te povezanost njegovog imena i Olympia brenda. Upravo zato netko tko mu, poput tv ekipe, nije pridavao toliki romantičarski značaj - jer nisu proživljavali njegovu karijeru kao obožavatelji već nepristrani promatrači - napustili su Sydney s gorčinom. Arnold doista i jest ukrao show. Njima nije bilo jasno. Mnogima je. Razlog nije bio odviše dobar, niti ispravan odabir. Arnold nije bio odviše dobar, niti ispravan odabir. 
 
Bacajući konkurenciju u očaj, potvrđujući još jednom kako je njegovo ime nadvisilo najvišu visinu bilderske ljestvice, Arnold se povlači. Filmska industrija čeka svog mišićavog heroja, a bodybuilding se od njega u pozing gaćama - oprašta.
 
Turbulentno vrijeme previranja između prvaka izrodilo je rivalstvo Francoa i Franka. Columbu protiv Zanea. Zbijena gustoća protiv tanke elegancije. Dickerson, Bannout. Bilo je tu sjajnih bodybuildera i prvaka koje sport rado pamti, naziva svojima te propagira kao ponos, ali trebalo je pričekati godinama da bi došao jedan Haney, a onda pratiti njegovu uzlaznu, nenadmašenu putanju. 
 
Čovjek koji se umirovio nakon osam uzastopnih Sandow trofeja obilježio je bodybuilding moćnom figurom naglašenog V oblika kojim su dominirala razvijena prsa. Impozantna leđa pronašla su se prikladnim oružjem protiv konkurencije poput Strydoma, a čitav paket vladao je jednom bilderskom erom. Bio je čvrst karakter i stabilan obiteljski čovjek zračeći šampionskim bravadom na suptilniji način - poput Scotta, a figurom ostavljao dojam gdjegdje naglašenijeg Arnolda. 
 
Njegov nasljednik nije mogao biti suprotniji. Zapravo, iduća dvojica bili su najveće odudaranje od prethodnih desetljeća bodybuildinga.
 
Haney svoj sportski put okončava početkom devedesetih, skoro trideset godina nakon prve Olympije. 1991. nadvladao je neobično spremnog, izrazito mišićavog konkurenta iz Engleske kojeg će sport kasnije gledati kao polarizirajuću figuru. Doslovno. 
 
Dorian dolazi. 
 
Yates u bilderski vrh stiže kao golema sjena. Sjena bačena na sve ono što bi karizmatična krema sporta trebala predstavljati. Naravno, bilderski prvaci nikada nisu slovili za neobuzdane bonvivane čiji su dani počinjali s večernjim tulumima - iako je bilo prilično raskalašenih - ali znalo se odavna da uspjeh na bilderskoj bini potražuje golemu žrtvu i strogu disciplinu. Sve ostalo razotkrije nesmiljeni duet konkurencije i reflektora.
 
 
Nema prijaznog osmijeha i "budi poput mene, ja sam cool" karizme. Privlačnost koju tada generira moćna, naoko i pomalo nezgrapna, suha tjelesina, dolazi iz respekta kojeg osjećaju svi u njegovom prisustvu. Dapače, konkurenciji je čak zastrašujuć. 
 
Svojim je tijelom sport "prisilio" na hladnu matematiku brojanja odličnosti u pozama. Ni u jednoj nije najljepši na pozornici, ali u malo kojoj gubi od protivnika. Mišićav je, često najmišićaviji, a uz to izrazito spreman. Kada okrene leđa sudačkom žiriju i ostatku auditorija, suparnicima iz natjecateljske svite na oči se spušta roleta. I onda nestaje pa ponavlja isto iz godine u godinu. 
 
Dorian je, na određen način, ljepotu tijela podčinio efikasnosti mišićne prezentacije. Kombinacijom mase i forme uz ispravnu siluetu uspio je nadoknaditi određene estetske manjke, kasnije čak i povrede. Njegova je vladavina najbliže bilderskoj definiciji strahovlade. Perioda u kojem mnogi nisu bili presretni što takvo tijelo nadvladava figure Kevina, Raya, Wheelera i ekipe, ali svi su ga poštovali. 
 
Njegova je izvrsnost bila - drugačija.
 
Ovaj članak već sada ima pomalo esejski opseg, pa nećemo prolaziti baš svakog narednog šampiona u detalje, ali Coleman zaslužuje svoje redove.
 
Najveći prvak bodybuildinga, po mišljenju većine fanova, pratitelja, znalaca i natjecatelja. Ultimativni šampion svejedno nije uvijek doživljen i kao ultimativno tijelo što je - barem u svijetu koji bodybuilding vidi kao potragu za idealnom, lijepom, figurom - malo bizarno, ali natjecateljski baš i nije.
 
Ronnie je, kada mu krajem devedesetih počinje polaziti za rukom, šokirao bildersku javnost nasljeđujući Yatesa u neočekivanom obratu i preskakanju Flexa Wheelera. Spreman, mišićav, ispravne siluete, do trona je stigao metodom Doriana. Sve je kako treba, svaka vrlina dovoljno moćna da lako prevlada moguće manjkavosti ostatka tijela.
 
Kako su godine prolazile Colemanu se nije naziralo kraja. Slabija izdanja bila su dovoljna, jača izdanja u potpunosti neuhvatljiva. Što god da je bilderski čopor konkurenata bacio na Colemana on je odbio. Bujao je, širio se, gomilao mišićnu masu i najčešće upotpunjavao svaki novi kilogram jednako impresivnim detaljima. Nesavladiv s leđa, suludo gust u bočnim pozama. Oderani Big Nasty bio je "Lights Out, Game Over"
 
 
Sam po sebi Ronnie je znan kao jednostavan policajac, simpatični šaljivčina čije radne navike, snaga i disciplina gaze sve pred sobom. 
 
On i Dorian potvrdili su ono što se u javnom imidžu žljeznog sporta već neko vrijeme očitovalo - bodybuilding je otvoreno bojno bolje šokantnih figura. Ne nužno lijepih, ne nužno elegantnih, ne uvijek izrazito skladnih. Sve to pomaže, sve se to gleda. Međutim pobjedu može uzeti, pobjedu sve češće uzima, apsolutna zvijer. 
 
Poster boy bodybuildinga šokira, zastrašuje, a može se reći - i sablažnjava prosječnog čovjeka ako mu se oko na njemu pronađe. Onaj mišićavi šarmer čije fizičke vrline imaju širok zahvat u društvene preferencije ustupio je mjesto nepobjedivoj sili premreženih žila i golemih mišića. Možda ne želiš izgledati kao on, ali mora ti biti jasno da ga nikako ne možeš pobijediti u njegovom sportu. On je na taj način udaljen od motivacijske slike mogućeg cilja muške estetike i pomaknut, ne nužno i promaknut, u ideju maksimalno ostvarivog ekstrema ozbiljne gradnje tijela.
 
Zanimljivo je spomenuti da, vraćajući se danima bliskim Arnoldovoj eri, bodybuilding na svom ultimativnom natjecanju za prvaka kruni ukupnog pobjednika duela lakše i teže kategorije. Ne samo to - onaj krupniji predstavnik "velikih momaka" teške kategorije nije uvijek dobivao!
 
Colemana je na kraju zbacila ona "klin klinom" filozofija uprizorena u liku Jaya Cutlera koji se jedini od konkurencije mogao nakititi usporedivom mišićnom masom bez da izgleda potpuno užasno ili ispadne iz forme. A i njega su od milja zvali "frižiderom".
 
Borba mesnatih titana kasnije je vidjela bljesak Dextera te njegovu stalnu prisutnost u vrhu sporta kao svojevrsnog strašila velikih natjecatelja. Tko se posklizne, pada iza njega. U tom kontekstu Phil Heath u svojim je prvim godinama doživljen kao prava bilderska renesansa. Iako nije prezentirao sve moguće osobine estetski idealne figure njegov je paket pri prvom osvajanju 2011. izgledao apsolutno frapantno. Obli mišići, nabujali, a detaljni, posloženi unutar linija figure - bez da ih igdje nasilno probijaju, naglasili su ga gdje je dobar te istovremeno popravljali gdje priroda nije toliko dala (a takva mjesta na figuri bila su izrazito rijetka kod njega.)
 
 
Što je dalje išao, dodatnim igrama s kilogramima načeo bi figuru koja se zatim pokvarila - ne nužno narušena bujanjem mišića. Trbuh ga je poružnio i učinio bilderskim smrtnikom kojeg je konačno svrgnuo Shawn Rhoden. Mišićavi esteta u potpunosti iskorištava manjkavu sredinu Philove figure uzimajući Sandow u toliko željne ruke. 
 
Iduće godine zavladao je Curry, a onda jedna nova sjena u smislu neispunjenog proročanstva o originalnom Philovom nasljedniku. Big Ramy od prvog natjecanja postao je određenom tempiranom bombom profesionalnog bodybuildinga. Ovaj bi mogao ovo, ovaj će obraniti ovo, onaj konkurirati ovome tamo....ali hej ako Ramy dođe u formi - godinama se ponavljalo.
 
Zašto? Jer je to igra za velike dečke. Ta maksima dugo prati bodybuilding. 
 
Čitavo vrijeme, od Doriana do Phila, pa sada i Ramyja, bodybuilding sustiže i konkretan broj prigovora publike kojoj "size game" nije nužno najbolji put za sport. Brojni takvi fanovi pronašli su zadovoljstvo gledajući 212 i u sve većoj mjeri Classic kategoriju. Baš u tom grmu leži zec!
 
Što je klasičar? Pa zapravo onaj prvotni Weiderov ideal atraktivnog mišićavog ambasadora čiji su razvijeni atributi impresivni, ali ne i odviše zastrašujući. Zašto je taj klasičar van kategorije Opena? Vrlo jednostavno i sirovo realno - Jedan Chris Bumstead u današnjem, bilderski-natjecateljskom smislu ne može preživjeti sudar s Mamdouhom Elssbiayjem, čovjekom koji u bodybuildingu nosi Olympia titulu i nadimak "Big Ramy."
 
 
Našaliti se možemo pa reći da su sve to "lepi dečki" dok ne dođe Big Ramy. U neku ruku, možda malo lakonski, to i jest bila priča njegove karijere.
 
Kada sam pisao Legendu o Bodybuildingu pokušao sam jasno naznačiti da poveznice između mišićnih predstava u onovremenim cirkusima ne znači kako bodybuilding svoju natjecateljsku budućnost treba voditi u tom smjeru. People come to see the freaks - kažu jedni. Ne ideš u cirkus vidjeti umjetnost nego bradatu ženu - nadovežu se drugi. Nisu to izreke od prije par godina, vuku se kroz sport već neko vrijeme.
 
Joe Weider nije bio savršen čovjek, ali u bodybuildingu je stvarno znao posao. U svojoj starosti, a pogotovo otkako ga nema, ostavio je bodybuilding bez jasnog vodstva u smislu promišljanja smjera kojem bi onda Mr.Olympia prvak bio kompas. Sasvim je jasno da biti najbolji bilder danas nosi veliku težinu (heh) i uživa najviše respekta u sportu, no jednako tako najveće natjecanje više nije globalno prisutno, niti je nositelj titule Mr.Olympia najprisutnije ime u sportu. Da se spretnije, ali nesretnije, izrazim - u pogledu bodybuildinga i fitnessa - Mr.O nije najvažniji influencer.
 
Ni raskol u IFBBu nije bio naročito sretan događaj. Elite Pro liga startala je kao slabašna alternativa no sada okuplja sve veći broj odličnih sportaša. Guglajte "Michal Križanek". Uvijek je dobro vidjeti sjajne natjecatelje, gdje god bili, ali najinteresantnije je - gledati ih kako međusobno odmjeravaju snage na istom mjestu. 
 
 
Malo je to sve skupa konfuzno. Bilderski prvaci danas - bili frikovi ili ne, na više strana, u više izdanja.
 
Međutim, nije se nepotrebno zapitati - koja je veza esencije i ideala sporta s "frikovima"? Koliko su joj bliski? Ako jesu, onda odlično, tako će se pogoditi pravi put. Je li ultimativno bildersko odmjeravanje cirkus "najbradatijih žena" na planeti? Ako je, neka gusti brci vladaju. 
 
Koje pitanje postavljamo toj krovnoj open kategoriji bodybuildinga?
 
Što treba postići?
 
Ili....
 
Što možemo postići?
 
Zanima li nas strogi ideal kojem treba stremiti i postulati kojih se moramo držati ili probijanje granica zamislivog mišićnog razvoja?
 
Elegancija ili ekstrem?

Sve od navedenog, ili ništa?

Zlatna sredina?
 
Svjedočimo, ovih dana možda više no ikada, koliko novac diktira tempo sportova. Bodybuilding je tu simpatično malen s obzirom na dimenzije svojih sportaša. Pa opet, ukoliko je isplativost i popularnost frikova bila glavna vodilja sportske putanje, što ako Classic postane jači u monetarnom smislu?
 
Unatrag par godina žestoka rasprava o velikim trbusima, koju je osnažio i sam Arnold, otvorila je sezonu lova na nekontrolirana ispadanja trbušina. Sada imamo Ramyja! Njegov je trbuh gotovo uvijek prikladno pripijen uz ostatak figure. Golem je, ali profesionalnog držanja i linija nenarušenih neozbiljnom nepažnjom. 
 
No što je onda zapravo Ramy? Kulminacija modernog bodybuildinga? Samo idući korak ka još većem šampionu? Upozorenje o nužnosti povratka unazad? Slavlje svega postignutog?
 
 
Budućnost bodybuildinga sada je usko vezana uz njegovu široku lepezu kategorija. Vele ovdje da gušti su gušti, pa neka je svakome po ukusu. Tko preferira originalno zamišljenu "plaža" kategoriju - ima physique. Puca li se na klasične ideale - Classic. Niži, ali često najviše oderani, momci - 212
 
A open?
 
Budućnost opena za mene leži u tome kako će i koliko suci utvrđivati iduću rečenicu:
 
Open je otvorena kategorija, neka sve dolazi, ali neka sve ne prolazi!
 
Do Čitanja,
Luka Kuhar
Da bi mogao komentirati moraš se registrirati,
ako već imaš račun prijavi se! Registracija | Prijava

PREPORUČUJEMO