Košarica Narudžba

Moram li ići u TERETANU?

19.04.2021
Proteka
U svijetu treninga teretana ima posebno mjesto. Važna je za napredak čitavog niza sportaša i danas popularnija no ikada. Ljudi često pitaju - moram li ići u teretanu? Što stoji iza tog pitanja i...koji su mogući problemi?

 Ako ste slučajno početnik i tek namjeravate krenuti s radom na svome tijelu vjerojatno ste tisuću puta čuli kako je teretana neizbježna, nužna i na kraju dana  - jedina opcija za svakoga. Možda, nije rijetko, malo i zazirete od ideje ulaska u prostor gdje znate da vaš izgled spada među one koje treba najviše doraditi i popraviti ili ste samo nesigurni oko toga što tamo raditi. Ovaj tekst možda pomogne.

Prije svega, teretana nije jedino mjesto gdje možemo odraditi trening. Znam zvuči kao izjava na rubu svetogrđa - u teritoriju neke revolucionarne misli, no zapravo je vrlo logična i utemeljena u stoljećima povijesti. Vidite, teretane, a tek moderni fitness centri, nisu postojali otkad čovjek hoda po svijetu. Dapače, iako je razvoj mišića, snage i izdržljivosti uvelike koristio ljudima još od davnih dana, kultura redovnog, samovoljnog i s radom nepovezanog odlaska na vježbališta nije krenula s kromanjoncima.

Osim što se trening najčešće povezuje sa sportskim učinkom ili možda pomoći u radu i rehabilitaciji, danas je on vrhunska rekreacija te alat rada na sebi koji se svake godine sve više promovira. Jasna je stvar, javljaju se raznovrsni centri za trening, od meni najmilijih, jednostavnih teretana, do gotovo znanstveno-fantastičnih utvrda sa svime od igle do lokomotive. 

Pa opet, mnoge od priča - što vrhunskih sportaša, što kolega rekreativaca - počinju slično. Dvorište, garaža, dnevna soba. Za početak ne treba mnogo. Volja je nužna, a zatim i neko osnovno znanje o pokretu kojeg se spremamo izvesti. Većina krene od trbušnjaka i sklekova, a tko ima neku vrstu šipke, vidljive grede ili nešto slično, radi zgibove. Idu zatim i čučnjevi, kreativno se pune ruksaci knjigama, a velike boce vodom. Poduzetni koriste stare kante za boju pomoću kojih betonom rade utege. 

I tako, korak po korak, krenemo trenirati. Nespretni smo, nismo baš upoznati sa sustavom ponavljanja i serija, ali postajemo itekako svjesni da se nakon nekog vremena umaramo. Doznajemo koja težina ima smisla, a od koje se moramo oprostiti dok bitno ne ojačamo. 

Kondicija se također pokaže. 

Mnogo nas je barem jednom u životu nadobudno krenulo trčati. Sigurni kako se ne gibamo dovoljno donosimo tu važnu odluku i stvar je jasna - od sutra krećem! Trčanje. Oblačimo tenisice, sportsku odjeću, stavljamo slušalice i uz playlistu koja motivira koračamo do pobjede. Ili barem prvog zavoja. Pamtim svoje "treninge" trčanja u dječačkim danima gdje smo nas par prijatelja oko školskog igrališta namjeravali otrčati stotinjak krugova. Počeli smo hrabro, krenuli se zabrinuto gledati nakon deset, a onda i teško disati nakon dvadesetak. Mislim da je još petnaest bitno sporijih krugova presudilo avanturi. Cilj je ostao daleko. Kondicija, manjak iste, pokazao se nepremostivim.

Tako se učimo. Na vlastitim stopalima, ili možda biciklom, prolazimo sve više kilometara iznova otkrivajući i zadovoljno prelazeći granice što ih postavlja tijelo.

Danas uživamo i u sve većem broju otvorenih vježbališta. Mnogi ih gradovi imaju u više kvartova te se baš tamo mogu odrađivati različite vježbe s tjelesnom težinom ovisno o fizičkoj spremi. Ona, a ne samo ona, veći i čitava priroda, obiluju aktivnim ljudima čim vremenski uvjeti takvo što dopuste. Oni najekstremniji među nama poštarsku krilaticu o prkošenju snijegu, ledu, kiši i vjetru, uzimaju za ozbiljno i kada dođe do treninga.

Sve što treba je - biti mirne glave i krenuti normalno. Kako to mislim?

Ovih je dana svijet društvenih mreža užurbaniji nego ikada, a našoj glavi ne dopušta razmišljati, procjenjivati i zaključivati dok se bori sa silnom lavinom objava kojima scrolla neumorni prst. Stavljamo pred sebe nevjerojatna očekivanja i prije no bilo što napravimo. Ne samo da osoba koju pratite ide u teretanu, ona već diže velike kilaže, ima isklesane trbušnjake, i tako do beskraja...

Pred vas je stavljena neka udaljena slika mogućeg, rituali, rutine i navike od kojih ste također prilično daleko. A servira vam se kao da nema ništa lakše od toga. Ne samo da nema ništa lakše, to je i jedino bitno. To je onaj optimum ispod kojega vidimo samo neuspjeh. Često smo baš mi ispod tog percipiranog optimuma druge strane, pa se zato identificiramo kao poraz prije početka. 

Ne jedemo kako treba, ne idemo u teretanu, a ispod majice skrivamo škembu. Ne baš sjajan set trbušnjaka prikladno skriven ispod višeslojne masti.

Moramo promijeniti - sve! Odmah, drastično! I tako najvjerojatnije nećemo napraviti ništa. Tako ćemo pretvoriti teretanu u strašno mjesto pokore za sve krive obroke i lijene dane. 

Ako vam se u početku čini daleka, zastrašujuća, ili kao mjesto zadataka koje ne možete ispuniti, to nije nužno katastrofa. Kao što smo rekli, mnogi, pa i najveći sportaši, krenu sitnim koracima. Redovite šetnje, kratki treninzi u vlastitoj sobi, kanisteri kao utezi, vijače umjesto trake za trčanje, bicikl prije orbitreka.

Teretana vam nije nužna kao presuda, kazna ili neko bizarno mišićno čistilište.

Nije nužna do točke straha, zaziranja i odustajanja. Upravo suprotno, njena je svrha potaknuti i pomoći trening. Kako to radi?

Pružanjem usluge korištenja široke palete opreme, utega, sprava, trenažera i ostalih popratnih sadržaja čiji je cilj pomoći korisniku u radu na njegovu tijelu. Sklekovi vrlo dobro pripremaju za lakšu tranziciju na bench press, a čučnjevi koje smo dobro uvježbali itekako pomažu pri izvođenju te vježbe uz dodatno opterećenje šipkom i utezima. Onaj nespretni ruksak kojeg smo natezali iza glave sada može biti zamijenjen užetom, EZ šipkom ili posebno dizajniranom spravom.

Loše vrijeme? Trčati se može i na traci! Možemo prolaziti beskonačno stubište stair mastera ili biciklirati gledajući televizor onda kada vani izgleda kao da nebo planira isprazniti sve svoje zalihe vode. 

U teretanama radi osoblje čiji je posao pomoći pri izvedbi treninga. Bilo da se radi o nekim greškama koje nikada nismo uočili, krivo naučenim pokretima, nepoznatim vježbama ili jednostavno pokušaju slaganja smislenog treninga za određenu mišićnu skupinu.

Doista, one su sjajno mjesto posvećeno treningu. Nisu nam obveza, nisu nužan prvi korak i nikako ne smiju biti strašilo. Tu su kao sadržaj za sve one koji žele iskoristiti njihov arsenal u svojoj sportskoj karijeri ili dnevnoj rekreaciji. 

Kada netko pita - moram li ići u teretanu? Odgovor je - Ne! Pa opet, planira li ozbiljno trenirati vrlo je vjerojatno da će si skoro poželjeti priuštiti članarinu. Kao dugogodišnji vježbač i čovjek koji je obišao velik broj teretana mogu vam reći da u njih najmanje idu oni koji misle da "moraju", a najdulje ostaju osobe koje tamo zapravo žele biti.

Jer ako "moram to" stoji kao prva asocijacija uz teretanu znamo da će biti problema s motivacijom, optimizacijom cilja, očekivanja od sebe i na kraju dana, učinkovitog treniranja. Trik je jednostavan - moramo "željeti morati". Dovedemo li se do točke gdje je za napredak treninga nužno korištenje svakovrsnih blagodati teretane, vjerojatno smo to učinili trenirajući s ciljem, užitkom i motivacijom. Doma više nemamo adekvatnu opremu i teoretski "moramo" dalje ako želimo napredovati - a u tome i je stvar - mi želimo napredovati! I onda kada želimo, nije nam teško ako moramo!

U svijetu treninga upravo na taj način objašnjavamo "što se mora, nije teško" uzrečicu. Znajući da to želimo, manje naglaska stavljamo na onu naredbu iz "moramo". Ona zna biti problematična za mnoge čija motivacija nije stabilna, čiji je cilj predaleko, a znanje o procesu krhko i skromno.

Poželite promjenu, promislite promjenu i krenite prema njoj. Iz vlastite sobe, u prirodu, do teretane. Gdje god vas cilj, želja i napredak odvedu.

Team Proteka

 

 

 

 

Da bi mogao komentirati moraš se registrirati,
ako već imaš račun prijavi se! Registracija | Prijava

PREPORUČUJEMO