Košarica Narudžba

Winklaaru zlato - i povreda

03.10.2018
Luka Kuhar
Nedavno održani Prague Pro imao je interesantan i pomalo tužan epilog. Bolje rečeno, Roelly je ujedno najveći pobjednik i gubitnik.

 Želio bih odvojiti trenutak da se prisjetimo koliko je istovremeno vjerojatno, pa nevjerojatno, pa opet vjerojatno zvučala priča da će Winklaar biti top klasa IFBB pro bodybuildinga. Kada je ušao u pro ligu, shvaćen je kao kvalitetan potencijal i od njega se očekivao tomu shodan uzlet. Nije loše prolazio, napredovao je, ali i u svojim boljim izdanjima često bi bio opisivan kao par dobrih ruku u potrazi za tijelom. Vjerujem da je baš takvu deskripciju osmislio Peter McGough čije se riječi u ovom sportu s razlogom uzimaju ozbiljno.

 
Pozing je uvijek štekao. Netko tko ima takav wow faktor kao Roelly Winklaar možda si može priuštiti da nije takav apsolutni majstor prezentacije, no ne kažem slučajno „može si priuštiti“ jer mu to nikad neće ići na čast ili biti preporučljivo. Winklaara ne bi bilo dosadno pogledati i kad samo stoji (vjerujte mi na riječ, čak i tada izgleda impresivno, dovoljno da vam zaokupi pažnju). U prvom filmu Generation Iron baš je taj pozing bio jedna od spomenutih rana u njegovoj karijeri. Biram ovdje riječ rana iako nije baš najprikladnija, ali koristim ju kako bi se nadovezao na njegovu povredu koju je imao nakon prometne nezgode u kojoj se dobrano poderao, no, na sreću, prošao je bez težih fizičkih povreda.
 
Već je tu svoju ružnu glavu pomolilo pitanje što točno Roelly radi i gdje misli odvesti svoju karijeru u bodybuildingu. Hoće li biti „krema“ ovog sporta ili jedan od onih skoro bezbrojnih potencijala koji se skoro nikada nisu ostvarili? 
 
Dodajmo svemu ovome još i problem trbuha. Ne bilo kakav, već prilično vidljiv i neugledan na pozornici. Bježalo je u pozama, nije se zadržavalo u tranzicijama i, malo po malo, Winklaarova je golema tjelesina djelovala konstantno dekoncentrirano na bini. Pojavile bi se tek naznake izvrsnosti koje bi ponovno potpirile vatru onih prvotnih očekivanja od profesionalca Roellyja, ali trebalo je vremena da sve skupa sazrije u jednog od teško savladivih IFBB pro profesionalaca. Od simpatičnog rukatog momka kojeg trenira neka stroga baka, došao je do bronce na Olympiji, a sada i nove titule u glavnom gradu Češke.
 
Roellyjev plasman nije iznimka niti je takav zbog manjka kvalitete među konkurentima. Dapače, Prague Pro rijetko razočarava kada su u pitanju bodybuilderi, a to može zahvaliti i svojoj vremenskoj blizini održavanju Olympije.
 
Izdanje Winklaara nije bilo ništa novo nakon Vegasa i upravo to želim istaknuti kao najveću vrlinu onoga što je pokazao. Baš je ta relativno nedavno stvorena kvaliteta figure postala sve ustaljenija kod njega te se zaista nadam da će mu postati zaštitni znak. Kada ga vidite u relaxu, djeluje kao fotošopirana silueta bildera iz zlatnih dana. Od uskog struka i širokih ramena sve do nabijenih ekstremiteta, Winklaar je konačno popunio cipele koje su ispred njega stale od ulaska u pro krugove. Nažalost po njega, ni ove metaforičke cipele neće moći nositi na obje noge jer je jedna od njih nastradala, čini se u backstageu. Izgleda da se radi o povredi potkoljenice, točnije, oko gležnja, a fotografija nešto manje veselog, ali ništa manje simpatičnog Winklaara s nogom u gipsu označila je kraj trenutnih natjecateljskih pohoda i nužan odmor, kao i rekuperaciju.
 
 
Inače, spomenimo da se iza njega u Pragu našao Nathan DeAsha koji ovu godinu niže zamjetne i hvale vrijedne rezultate uz pomoć impresivne figure neobičnog izgleda u određenim pozama – poglavito prednjim. DeAsha svoj posao očito počinje shvaćati sve ozbiljnije, pa iako još nije na željenoj razini usporedbe s Heathom, ne vidim zašto ovim tempom tamo ne bi mogao doći bez većih opstrukcija. Izgledao je komparabilno s Roellyjem te se nikako ne može reći da ga je ovaj deklasirao.
 
Valja reći da bronca odlazi u ruke Lukasa Osladila čija je nekompaktna figura svejednako iznimna u svojoj formi i oštrini. Čak i pored dvojice iznimnih Olympia talenata, Lukas Osladil održavao je lekciju iz natjecateljske spremnosti i sve se više čini da ga Palumbo nije krivo procijenio u svojoj usporedbi s Munzer-stil formom. Nije baš apsolutni ljepotan, ali za dobre rezultate to nije nužno, s obzirom na sve ostalo što može donijeti na pozornicu.
 
Prije nego se oprostimo, želim vas ohrabriti da pogledate malo imena Pavel Beran i Samson Dauda jer držim kako se radi o dvojici natjecatelja koji su neočekivano ozbiljno pritisli vodeći trojac te im je najveći hendikep možda bila njihova mainstream anonimnost, ali svojim tijelima zaslužili su se upisati u top šest na ovakvom natjecanju. Volio bih i nadam se da ćemo ih češće viđati i na još većim pozornicama pro lige.
 
Do Čitanja,
Luka Kuhar
Da bi mogao komentirati moraš se registrirati,
ako već imaš račun prijavi se! Registracija | Prijava

PREPORUČUJEMO