Košarica Narudžba

Classic ideal - postoji li uopće?

14.03.2019
Luka Kuhar
Otkako je classic physique stasao u punopravnu prinovu IFBB profesionalne lige bodybuildinga vode se rasprave o njegovom smjeru. Nije upitna samo putanja već i početak. Kakvo je to tijelo "klasično" i što bi suci trebali nagraditi na bini?

 Nedavni Arnold Classic za sobom je povukao ponovno pitanje klasičnog izgleda. George Peterson, robusni, vrlo spremni natjecatelj; potukao je elegantnijeg Stevea Laureusa. Rezultat su komentirali mnogi, a bio je i glavni povod debate na RX Muscle kanalu gdje su svoje mišljenje dali Dave Palumbo, Chris Aceto i dugogodišnji open pro bodybuilder, Fouad Abiad.

 
Čitav razgovor možete pogledati kroz spomenuti Youtube video, no preciznog zaključka baš i nema. Najbolje rečeno -složili su se da klasičar treba imati "ono nešto", a spominjalo se bildera od Columbua, Zanea i Flexa Wheelera. 
 
Moram priznati, dugo sam razmišljao o ovoj temi, još od prije par godina kada su se na forumima MDa raspravljali članovi o classic bodybuildingu. Bilo je tada upitno ima li tu temelja za stvarnu kategoriju u budućnosti pro lige ili se radi o nekom europski-mršavom bodybuildingu koji je zaživio samo kod nas čudnih stanovnika starog svijeta.
 
Uvijek se možemo pozvati na ponavljanje zaključka - "Klasičan je natjecatelj onaj koji odgovara visinsko-težinskim propozicijama kategorije", ali nekako mi je beskrvno tako predstaviti kategoriju koju mnogi gledaju kao svojevrstan "revival" stare slave bodybuildinga. U visinsko-težinske granice svoje klasik kategorije vjerojatno spada i Luka Modrić, pa ćemo ipak oprostiti svima koji ga ne vide kao novog Zanea. Mišljenja sam da je slijepo ponavljanje tih ograničenja kao maksime kategorije zapravo skrivanje.
 
Da bi ponudili makar suvisao - ne nužno svima uhu ugodan - odgovor, kopati ćemo malo dublje, proučavajući i same riječi kojima označujemo bildere i njihove kategorije.
 
Klasik sam po sebi može imati više značenja. Kroz povijest označavao je zlatni period antike, a općenitije gledano - nešto što pripada osobitoj klasi. Posebno, iznad ostatka, kvalitetom izuzeto iz protočnosti vremena. Slobodnija tumačenja, pogotovo današnja, klasičnim će označiti sve od tipičnog do zastarjelog. Možda je najsimpatičnija ona uporaba iz svijeta mode i umjetnosti - jednostavno i elegantno, bez vremenom uvjetovanih promjena u stilu.
 
 
Vratimo se na lentu vremena bilderskog sporta i ponovno moramo odgovoriti na pitanje svih pitanja - koja je to "zlatna era"? Steve Reeves i Reg Park? Larry Scott i Sergio Oliva? Arnold Schwarzenegger i Frank Zane? Kevin Levrone i Flex Wheeler? Ima li možda netko da ovdje vidi Cutlera i Colemana? Ili totalni rikverc sve dok se ne sudarimo sa samim Sandowom?
 
Bodybuilding, kako to već karakteristično njemu biva, malo zeza kod preciziranja. Šezdesete i sedamdesete su te klasične, rane godine profesionaliziranja bodybuildinga. Osamdesete pa zatim ponajviše devedesete, smatraju se tim zlatnim godinama kada je konkurencija pri vrhu bila opaka od prvog do zadnjeg natjecatelja.
 
Pa opet, ozbiljan pobornik sporta ne mora niti naglašavati kako bi na današnjoj natjecateljskoj razini prošle figure iz vremena Olive. Nešto se češće lamentira o predstavnicima devedesetih koji bi valjda i danas potamanili sve pred sobom. Možemo se, vjerujem, većinski složiti da je gustoća talenta i kvalitete u devedesetima bila neprikosnovena. 
 
Yates, Levrone, Sonbaty, Ray, Taylor, Cormier, Francois, Wheeler, Baker, Clairmonte, Coleman, DeMayo...Tko prati bodybuilding znati će sva ova imena. Fanatik će prepoznati da su baš u ovom rasporedu bili plasirani na Olympiji 1995. Zaista, kada bi zadatak glasio "izbaci uljeza", teško je ovdje pronaći nekoga za koga objektivno možete reći da ne valja. Baš kao što to na Olympiji i treba biti!
 
Stoga, devedesete su hram odličnosti i s pravom ih se možemo prisjećati kao, udarimo temelj "novom" pojmu  - bilderske renesanse. Promašujemo poantu ako svake godine moramo naglasiti kako bi Flex Wheeler potukao Heatha, Rhodena, Bonaca i sve te današnje tulipane koji se natječu. 
 
To stalno evociranje ondašnjih junaka može nam se u glavi poklopiti s definicijom klasičnog kao nečeg toliko iznimnog da ga ni sila vremena ne može pokositi. Možemo se, dakle, složiti da devedesete jesu klasične po pitanju dubine konkurencije. Tu su - kao što definicija kaže, dovoljno iznimne da niti jedan drugi period ne može pokositi.
 
Što je s tijelima? 
 
 
Tu su najčešće spomenute šezdesete i sedamdesete. Godine u kojima se bildera gledalo kao skulpturu vrlo prepoznatljivih graničnih točaka. Široka ramena, razvijene ruke, krupna prsa i uzak struk stajali su kao svojevrsna osnova. Pripomenimo da pod "uzak" struk ne mislimo na nužnu mogućnost provlačenja kroz ušicu igle, ali razvaljenih trbuha i tijela poput frižidera nismo se tada mogli nagledati. 
 
Nitko se ne sjeća tih desetljeća inzistirajući na povratku ondašnje forme i definiranosti mišića. Međutim, ta silueta ostala je zapečaćena u glavama svih nas koji smo godinama kasnije ulovili utege u potrazi za svojom idealnom figurom. 
 
Ako je to iskonska bilderska "klasika", ako u tom periodu vidimo jednostavnost i eleganciju koja s vremenom ne bi trebala doživjeti promijene u stilu - onda imamo barem polazišnu točku. Vrijeme pomoću kojeg želimo ekstrapolirati klasičnost na sve naredne generacije, pa i taj nesretni duel Petersona i Laureusa. 
 
Počinjemo s napomenom o opasnostima generalizacije. Ona nije sama po sebi loša, ali više je korisno, no precizno oruđe. Možemo reći da su generalno Nijemci viši od Estonaca što zaista ne znači da ne postoji niti jedan Estonac za šumsku jagodu viši od najnižeg Nijemca. Isto vrijedi i za naš bilderski slučaj. Samo zato što je netko bilder iz "klasične ere" ne znači da će sam po sebi biti njen najbolji predstavnik ili da ga se treba uzeti za arhetip.
 
Spomenuli smo se najuočljivijih prednosti onovremenog natjecatelja. Ruke, prsa, ramena i struk pod kontrolom. Ne zaboravimo zatim i nešto često istaknuto, izuzev forme, kao moguću "manu" tadašnjih prvaka. Zna se uopćeno reći - oni nisu imali noge!
 
 
Što ako je, i dopustite mi ovo možebitno svetogrđe, ta "mana" zapravo "osobitost"? Znam, zvuči kao jeftini marketinški trik. Ono kad na modelu auta jedno svijetlo uporno crkava pa kažu da nije tehnički kvar nego šarmantno namigivanje. Iako je to siva praksa, dozvolite mi kratku obranu.
 
Bodybuilding je danas X. Toney Freeman poznat je pod tim nadimkom, jer mu figura imitira taj oblik. Silueta je to koja se danas u openu smatra poželjnom i ustaljenom. Široka ramena i velike ruke, što pristojniji struk i zatim goleme noge velikog obima koje iz njega izlaze. 
 
Što ako je, i nadam se da me neće svi gađati rajčicama, smisao classic bodybuildinga - Y figura? Široka ramena, velike ruke, uži struk i tanje noge, razvijene i defnirane, no manjeg obima. Možda čak i, okej, okej, znam, sad će me već netko prijaviti bilderskoj policiji - odsutnost latova "od guzice do ušiju". 
 
 
Kako bi zvučalo kada bi uz visinsko-težinsku granicu nadodali i smjernice bez dvo/trosmislenog značenja i tisuću tumačenja? Kada bi stajalo da natjecatelj treba biti izrazito vješt pozer, čiji nastup uprizori eleganciju pokreta i odmjerene tranzicije i samouvjereno zauzimanje obveznih i klasičnih poza. Da njegova figura valja biti razvijena više u smjeru Y nego X, naglašavajući detaljnost i dubinu nogu naprama širine. Mesnata, ali ne nužno i "viseća" leđa koja više izgledaju kao V nego W. 
 
George Peterson izniman je natjecatelj iako većina u njemu vidi "malog bildera" više no primjer neke klasične ere sporta. Steve Laureus nema jednako mišićima nabijenu figuru, ali da ga netko "fotošopira" pored Sergea Nubreta i Franka Zanea, ne bi izgledao kao "uljez". 
 
Sve se svodi na tko kako ćemo definirati Classic Bodybuilding. Želimo li taj naziv nadjenuti kao sentimentom napucano ime zapravo težinskoj kategoriji s par drugih poza - okej, ali onda ne treba lamentirati o bilderima kojima "fali ono nešto". S druge strane, ako želimo "to nešto" moramo ga barem pokušati definirati i uvrstiti u službene kriterije. 
 
Možda treba zalijepiti sliku Zanea i reći "ovako dečki" ili uzeti postere Toma Platza i Columbua pa uskliknuti - to je to! Obavezna vakuum poza? Zašto ne, iako njena tehnička izvedba sigurno ne označava klasičara. Brad Rowe izvodi ju dobro, pa svejedno u opuštenom stanju izgleda sve samo ne klasično.
 
 
Moguće je da su neki prohtjevi i ideje suviše genetski diktirani, no opet, nije li čitava poanta diversifikacije kategorija činjenica da "nije sve za svakoga"? Na kraju dana, zar je svatko tko na 180cm ima cca 85 kg - klasičar? Tada ih je i moj srednjoškolski razred bio pun. 
 
Težinske kategorije prisutne su u amaterskom bodybuildingu gdje dobro funkcioniraju. Možda njihova surovost treba i u profesionalnoj ligi? Ili valja zasukati rukave i što preciznije opcrtati idealnu siluetu klasičara. 
 
Ne samo broj na metru i vagi.
 
Do Čitanja,
Luka Kuhar
 
photo: team andro, web
Da bi mogao komentirati moraš se registrirati,
ako već imaš račun prijavi se! Registracija | Prijava

PREPORUČUJEMO