Košarica Narudžba

Klasik protiv Bodybuildinga?

11.06.2021
Luka Kuhar
U modernom bodybuildingu prepoznajemo sve veću popularnost Classic kategorije. Ako ste zaljubljenik u taj željezni sport nije vam teško prepoznati odakle njeni fanovi dolaze i zbog čega ona danas postaje sve bitnija za bildersku branšu...

Nije ovo tako nova priča u svijetu mišića. Ok, klonim se jadnih rimovanja do kraja teksta. Života mi...

Međutim, stvar je zapravo podosta jasna. Klasik, kojega se svojevremeno gledalo kao čudnu Euro-kategoriju neshvaćenih kriterija, vječito zarobljenu između "mršavog bodybuildinga" i "krakatih dugonja", prerastao je u sve osim. Negdje se tu još i pronađe figura klasična koliko i Rammstein kao pozadinska glazba na konvenciji ljubitelja porculana, ali to su anomalije. Nikako precizna reprezentacija kategorije.
 
Ne, modernii klasik više nema ni sufiks bodybuildinga. On je sada "physique". Buendia vjerojatno nije ni znao na koliko će se načina moći protumačiti njegova "physique je spasio bodybuilding" rečenica. Nije to baš bila pogođena teza niti je Jeremy doajen bilderske predaje, ali danas, na određeni način - physique, iako onaj "klasični" uistinu radi dobar, čak u nečijim očima i spasonosan posao za sport bodybuildinga.
 
 
Još smo ulazili u prve godine trećeg tisućljeća, pamteći dobro turbulentne godine Doriana Yatesa, navikavajući se istovremeno na sasvim novu vrstu monstruma, a glasine iz pozadine već su stizale u prvi plan. Ne dominantno, ne naprasno i silovito, ali dovoljno. Bodybuilding kao "size game". Nije to više bilo ono logično nadmetanje jednako spremnih majstora utega kojima će masa biti jedan od aduta. Brojni fanovi stekli su dojam kako puka količina mišića počinje preuzimati glavnu riječ kao nikada prije.
 
Naravno, kada gurate u jednom specifičnom smjeru vrlo se lako dogodi privremeni zaborav. Zaluđeno bunilo koje izostavlja čitav niz faktora iz svoje potjere za jednim - najsjajnijim i najvažnijim. Tko god je u životu lovio masu znao bi koliko mu nije pametno istovremeno se gledati u ogledalo. Još veći problem nastaje kada tu istu količinu mišića treba stesati u natjecateljski look.
 
Tu se nije proslavio velik broj bodybuildera i Ronnie Coleman, baš kao i svojevremeno Dorian Yates, može na prste jedne ruke nabrojati konkurente koji mu pariraju masom, a uz nju odrađuju solidan posao po pitanju oštrine forme. 
 
Ni Colemanova figura nije više bila ista. Estetski neobičan, ali skladan king kong iz 1998. - kolosalnih prsnih mišića i frapantno detaljnih leđnih poza, do 2005. postajao je sve sličniji epitetu Jaya Cutlera kojeg su od mladih dana nekako razdragano zvali "frižiderastim".
 
I tako smo, od kraja devedesetih pa sve do vrlo nedavno, imali prilike slušati o bilderskoj auri savršenosti iz tih i prijašnjih dana. Sve je bilo bolje nekada. Nostalgija. Toliko poznata. Toliko životno prisutna kroz plejadu uspomena na različita životna stanja. Od politike do sporta, podsjeti nas kako putovanje kroz vrijeme nekada zarobi um.
 
 
Neki od vas još pamte kada je Marcus Haley prije više od sedam godina izveo onu upitnu "ab roll" pozu i, pa, ehh, prestrašio publiku? Iako je možda atraktivno koliko i slon koji pleše na lopti, takva akrobacija za bodybuilding nije sjajna, a Marcus se za nju itekako pokajao. Poanta poze je izbaciti i uvlačiti trbuh u maniri vala na površini vode, ostavljajući dojam da se čitav trbušni zid previja. Taj pokret zna uroditi i fotografijama poput ove gore - nastale usred izvedbe. Opeklo ga je. Do točke da se na MD forumu još davnih dana ispričavao što je uopće išao izvoditi takvo što, ali i ljutio jer ga se isticalo samo po tome.
 
Postao je lice s naslovnice za novi progon "bilderskih trudnica" i pitanje izgleda figure natjecatelja činilo se toplijim no ikada prije. Kai, Phil, nitko nije ostao netaknut u rafalnoj paljbi po open kategoriji. Winklaar, čak i Dexter u određenim izdanjima. 
 
Mučili su se bilderi s rastućom stigmom...rastućih trbuha. Nije to bilo nešto na što se moglo zaboraviti. Centralni dio figure, njen povezujući element. Abdomen kao takav vjerojatno je ključni razlog zbog kojeg ćemo Phila Heatha držati u razredu "sedmaša" gdje uživa u broju titula jednakom Arnoldu - ali Haney i Coleman - a tek ona njegova željena desetka, ostaju nemogućom misijom. Barem se zasad tako čini.
 
No vratimo se na tu drugu kategoriju jer; klasik je pred sobom imao dilemu. Postati nostalgični bodybuilding ili okrenuti za 180 stupnjeva i opaliti u smjeru Alessandra Gallija. Znate tog tipa. Bolje rečeno, pratite li ovaj sport, znate mu pozadinu. Jer, da...ne treba mnogo komentirati.
 
 
Presuda toj imaginarnoj dilemi stiže u obliku "klasičarskih" gaća koje su negdje između punopravnih bokserica i onoga što su dečki nosili u Pumping Ironu. Dopuštene su određene varijacije, ali nitko se ne može pojaviti u kiltu ili tangama. 
 
I tako je Classic physique otisnut na pučinu. Da se snađe kao kategorija prepuna želja, nadanja, očekivanja i ljutitog protestiranja protiv svega što je mučilo bildersku open kategoriju.  Gledali smo prvi potpis na tu ideju gospodina Hestera, a zatim i borbu između rivala Breona i Bumsteada.
 
To je rivalstvo prošle godine doživjelo šokantan rasplet kada je Chris Bumstead došao na binu u onom pravom "nostalgično-bilderskom" izdanju. Nije to mršavi dečko, nije to neskladni poderanko. Ovo je možda, u nekoj alternativnoj dimenziji, sve što je bodybuilding trebao biti da nije previše odudarao od Arnoldove mase dorađujući joj formu. Možda. Nekome.
 
I tu želim naglasiti jednu jako bitnu stvar. Moguće, bolje rečeno - barem meni, najbitniju. Klasik nije protivnik bodybuildinga. Nije kategorija kojoj se ciljem priviđa uništiti open ili zavladati planetom iz vulkanskog utočišta mazeći bijelu mačku. Ne. Klasik bi u svom najboljem obliku trebao biti vlastito bojno polje koje se na bodybuilding odražava kao korektiv.
 
Chris Bumstead u openu ne može protiv Ramyja. Izgleda mu kao neuhranjeni mlađi brat. Big Ramy ne može protiv Chrisa Bumsteada u klasiku. Izgleda kao morska krava među sirenama. 
 
Ono što Big Ramy itekako može naučiti od svog klasičarskog pandana jest neupitna važnost sklada za uspjeh figure na pozornici. Gurati granice, tražiti više, ali samo ako ne terminira sve one dobre i esencijalne temelje gradnje bilderskoga tijela. Koliko open pionirski dere naprijed po pitanju rasta "ad ogni costo", toliko klasik upozorava na proporcije kao nositeljsku silu iza samog mesa.
 
 
Zato je naslovno pitanje zapravo opasna potraga za nepotrebnom dramom i svađom. Bodybuilding nema svoje težinske kategorije u pro ligi, ali ima različite divizije koje se nadopunjuju kroz vlastite kriterije. Čitava je poanta da si nisu slične do točke možebitnog jednačenja.
 
No to ne znači da ne počivaju na istoj potrazi za ultimativnom figurom po unikatnim parametrima. A u toj potrazi uče jedni od drugih.
 
Do Čitanja,
Luka Kuhar
 
Da bi mogao komentirati moraš se registrirati,
ako već imaš račun prijavi se! Registracija | Prijava

PREPORUČUJEMO