Košarica Narudžba

Zaključimo bildersku 2018tu...

28.12.2018
Luka Kuhar
Profesionalni bodybuilding ove je godine imao je nekoliko fenomenalnih priča. Neočekivani rezultati, iskupljenja, veliki promašaji, bombastične vijesti. Pregledajmo skupa par interesantnih detalja!

 

Ne želim raditi listu ili nešto numerirati. Dogodilo mi se prije par godina da pokušam izvesti neki sustav gradacije postignuća profesionalaca, no u ovom je sportu to vrlo individualna kategorija i zato je želim sagledati isključivo opisno. Nema ljestvice, nema pehara. Neka bude više kao TV kalendar ili godišnji pregled vremenske prognoze...samo nadam se, ipak malo zanimljivije.
 
Naravno, ne možemo se dotaknuti apsolutno svega, pa ćemo izabrati nekoliko važnih tema kako od članka ne bi napravili omanju knjigu. Isto tako, uskoro snimamo i video u kojem planiramo pokriti još priča iz ove godine. No, valja više i krenuti s "mesom" ovog teksta!
 
Flex Lewis prvi je na tapeti! Opraštamo se od kralja bodybuildinga u kategoriji 212. 
 
 
Ne, ne ide u mirovinu, ali pala je odluka da svoj novi dom potraži u openu nakon što se za njega dodatno pripremi. Nema sumnje, kategorija je izgubila svoj omiljenog sina i vjerojatno najboljeg ambasadora bodybuildinga u zadnjih nekoliko godina. Flex se probio kao srčani Velšanin s osjećajem za publiku i sport, a karijeru u 212 završava kao apsolutna legenda.
 
Prošla mu je godina bila vrlo teška, pogotovo nakon traumatičnih tjedana vezanih uz smrt mladog Dallasa. Odraditi Olympiju za njega nije bilo isto. Izgubio je prijatelja, pulena, velikog-malog brata. Govora je bilo da Flex možda uopće neće ni nastaviti karijeru, a siguran sam da mu to nitko ne bi mogao uzeti za zlo nakon takve tragedije, iako bi nam teško palo.
 
Vjerojatno bi taj isti Dallas bio osobito ponosan na gromoglasnog aplauza vrijednu figuru Flexa Lewisa koja je ove godine deklasirala konkurenciju. Bez greške, čista desetka, sve na svome mjestu. Birajte frazu - nećete promašiti. Zmaj od Walesa uprizorio je "Veni, Vidi, Vici" izreku u Las Vegasu. 
 
Njegov prijatelj i rival koji se voli nazvati bradatom damom bodybuildinga, Jose Raymond, uistinu bi bio vrlo ružna žena, ali srećom po njega, stvarno je dobar natjecatelj. Izvrsnu karijeru što broji desetljeća staža odlučio je završiti ove godine turnejom po natjecanjima nakon Olympije. Jose mora, jednostavno mora dobiti "svoj" članak. Priča iza bilderskog prezimena Raymond plodno je tlo za televizijski sadržaj.
 
 
Ističem ga ovom prilikom jer je čitavim svojim bićem činio bodybuilding boljim sportom i pozitivnijim okruženjem. Šaljivčina mekog srca, sportaš i šampion, Jose ostavlja natjecateljski bodybuilding veselijim no što ga je pronašao. 
 
U open nije htio, iako je više puta ostvarivao pravo na pro card! Taj open, huh, kakvu je zanimljivu godinu imao. Idući komadi teksta posvećeni su upravo toj kategoriji.
 
Da izbjegnem i neformalno stupnjevanje, krenut ću s, hmm, hajde recimo Winklaarom. 
 
Eh taj Roelly! Čudovišni natjecatelj golemih ruku, kuglastih ramena, krupnih nogu s relaxom koji oduzima dah promatraču. Ništa oko njega nije tipično, ustaljeno ili očekivano. Osim možda činjenice da očekujete tijelo koje svaki "scenarij" i plan baca kroz prozor, rušeći sve kulise u svom dolasku na scenu. Dugo vremena Roelly slovi za čovjeka čija izdanja na pozornici mogu podjednako lako pogoditi ili promašiti.
 
 
Leđa znaju izgledati praznjikavo, bočne poze pogađa osrednje, ali nadoknađuje masom, a prije nešto godina trbuh mu je imao vlastiti ekvator. Dodajte tomu i manjak dubokih separacija na nogama i što dobivate? Nekoga tko si velike greške ne može dopustiti.
 
Ruke su nevjerojatne, ali ne koristim ovdje tu riječ kao isprazan kvazi-superlativ. Zaista, govorimo o možda najrazvijenijim rukama u povijesti ovog sporta. Pitam se, je li greška nazvati ga "Platzom" ruku? Izrazito je širok s ramenima koja će to dodatno naglasiti, a odnedavno trbuh gotovo nikad'''''''''''''''' ne ispada van dodatno popravljajući iluziju super-uskog struka. Da, Winklaar je postao lik koji prijašnje greške upisuje pod lekcije i sada na njima gradi nove stube za neslućene visine. Ušao je u top 3 na Mr.Olympia natjecanju. Točno se sjećam komentara na povratničkoj Olympiji Cutlera (2013.) - kada je rečeno da Winklaar ima svoje prednosti, ali razina Olympije, bolje rečeno, lova na sam Sandow, možda nije za njega.
 
Ove godine, Roelly je iznenadio ugodno, a svoja recentna dobra izdanja pretvorio u trend izvrsnosti. Gdje god se njegovo ime pojavi, znate da će konkurirati za najbolji plasman.  Što je dao naslutiti u Australiji na početku godine, finiširajući izdanje iz Ohija, potvrdio je u Vegasu, a zatim i Pragu gdje uzima prvo mjesto. Nema se što dodati, Roelly živi godinu života.
 
Tko ne živi? Vjerojatno Ramy.
 
 
Mamdouh Elssbiay i meni je bio prvo ime na radaru za ovogodišnju Olympiju. Golemi Egipćanin donedavno je uz pomoć mecene Badera Boodaija pronosio zastavu Oxygen gyma i tamošnjeg Camel Crewa kroz bodybuilding svijet sve do Nevade. Tamo se čekao taj "Rocky 4" sraz istoka i zapada, međutim, prvi žešči udarac s Ramyjeve strane pada tek prošle godine kada stoji pored phila kao zadnji "preživjeli" konkurent.  Nadam se da Vam ne spoilam spomenuti film iz boksačke sage govoreći da je Ivan Drago barem pošteno izbubetao Balbou prije poraza. To je ono što sam ja očekivao ove godine od duela "Phil - Ramy".
 
Eto, svi smo skupa dobili bijeli ručnik u petak navečer. Došavši kao kuća na dva armirana dorska stupa, Elssbiay nam svima govori kako se on i dalje želi natjecati u kilaži, odnosno dominirati u tom polju. Koliko je to sad kila? 130-40-50-60-70? Ima li netko da zaista ubrojava i taj faktor pri konačnoj odluci? Tužna realnost trke za kilama sudarila se sa svojim najvećim pobornikom.  Ramy je Phila mogao gledati kao dio produžene publike, odnosno natjecatelja kojima se želi više sreće iduće godine u njihovom lovu na prvaka.
 
O njemu sam pisao puno, nadajući se da taj višegodišnji hype, na krilima lanjskog izdanja može zaista izroditi čovjeka opasnog po Sandow trofej. Međutim, postavio si je nogu na tom putu, a s obzirom kakvu nogu ima, nije čudo da je ovako tresnuo.
 
Naravno, nitko nije imao lošiji vikend od Phila u tom striktno sportskom smislu. No, prije no što se dotaknem trenutaka u Vegasu, želim naglasiti zašto je prekid njegove dominacije značajan i za ovaj tekst.
 
 
Za bodybuilding znam od kasnih devedesetih i pratio sam sve vezano za svijet mišića kako god sam mogao iako su informacije bile oskudne, a mogućnosti mene kao klinca, neznatne. Prošlo je dosta vremena, točnije sve do 2012. godine kada je objavljen moj prvi tekst na Teretanavijesti. Pisao sam dotad svašta, ali za bodybuilding sam skupljao hrabrosti prije no što pošaljem nešto u objavu.  Zašto je to bitno za pregled ove godine?
 
Jer, jednostavnim pregledom bilderske lente vremena uočavam kako nisam napisao niti jedan objavljeni tekst o bodybuildingu - a da Mr.Olympia nije bio Phil Heath. U čitavoj mojoj karijeri on je jedina konstanta ove turbulentne branše. Nisam mu pretjerano naklonjen, iako mislim da je sportski jedna od najboljih figura svih vremena. 2011.-13.-16. pravio je reda u bodybuildingu kao malo tko.
 
Čudno mi je, moram vam priznati, da Mr.Olympia prvak više nije on. 
 
Izgubio je, rekao bih, tragično. Pucao si je u...trbuh? I dopustio da ga se pogubi bez mnogo kontroverze. Čovjek koji je sedam godina unutar bodybuildinga bio, u najboljem slučaju - nedodirljiv, a u najgorem - svejedno prvi, pao je! 
 
Taj pad dodatno je naglašen brojnim predviđanjima u kojima se Phila vidjelo kao rutinera koji će ovo lako odraditi i uzeti taj osmi Sandow bez da upali mišiće. Priča je već bila gotova, ljudi su se pitali - hoće li on biti šampion čiji će niz slomiti rekorde Haneyja i Colemana? Na vidiku je ista rulja konkurencije koju je već dobivao, pa nema razloga da ne "drmne" i tih najavljenih deset.
 
Ipak, vukao se jedan rep na kojeg je ogroman broj ljudi obratio pažnju. Taj nesretni trbuh izgledao je  sve gore i gore. Phil viče: "bruh", ali na pozornici ostavlja dojam punopravnog "guta". Ove godine rekao je da oporavak od operacije nije prošao u najboljem redu, no nekako nam se svima čini da možda nije stvar u par centimetara mrežice koja se ne miri dobro s ovojnicom. 
 
Taj trbuh krao ga je u maniri najgoreg lopova. tri od četiri "quarter-turna" išla bi Rhodenu. U svim prednjim i bočnim pozama Phil je podjednako morao paziti na pokazivanje vrlina i skrivanja te goleme, goleme mane i tek je u leđnim pozama mogao pokazati prepoznatljivu kvalitetu. Eh, dok su ta leđa došla na red, svi su vidjeli da nešto nije u redu  s trbuhom - mišićnom skupinom koja povezuje čitavu figuru. Ne zove se bez razgloga "core" tj. jezgra.
 
Čak je i most muscular, u kojem ističe bombastične ruke i puna ramena, malo kvario izbačeni trbuh.  Dodajte svemu navedenom i ništa bolje subotnje izdanje - koje je inače Philov as iz rukava ako stvari ne izgledaju kao "zakucavanje" u petak pa postaje jasno zašto mu rezultat nije išao u korist. Da se pojavio u nekom od svojih boljih izdanja čvrsto vjerujem da bi osmi Sandow sada pravio društvo stečenoj sedmorici. Ovako mu ostaje lamentirati da je bio "najbolji dosad", a u stvarnosti je onda baš to najbolje izdanje bilo prvo u osam godina koje nije dovoljno. Nisam siguran kako si takvim tvrdnjama može ublažiti udarac.
 
Trebao je to biti dokaz njegove nesavladivosti i upis u najekskluzivniji bilderski klub. Nažalost, izostala je ta čast, ali nije to ni loše s obzirom na prezentirane probleme. Ronnie je 2005. i dalje izgledao sjajno, prepoznatljivo opasno. Haney je 1991. otišao u povijest opraštajući se velikim dvojbojem s Yatesom. Heath bi u ovakvom izdanju po svoju "osmicu" došao glasno, a otišao šaptom.
 
Kada će se vratiti i hoće li zaista, ostaje nam za vidjeti. Phil Heath ne mora birnuti za svoju ostavštinu i kvalitetu imena u bodybuildingu. Nikome se ne treba dokazati, ali ako želi tih deset, još uvijek ga čeka lov na osmu!
 
Četrnaest. U više od pet desetljeća održavanja, Mr.Olympia natjecanje krunilo je samo četrnaest muškaraca titulom apsolutnog kralja bodybuildinga. 
 
Prije pedeset i tri godine Larry Scott naklonio se publici i postao prvi nositelj Olympia naslova. Prije par mjeseci ruke je visoko podigao Shawn Rhoden, postajući četrnaesti Mr.Olympia u jednoj od nevjerojatnijih završnica ovog natjecanja.
 
 
"Rhoden izgleda jako, jako dobro". Rekao sam to svojoj djevojci između pauza za psovanje ljudima koji su dopustili da iHerb napravi digitalni maskar od Olympia streama. Prolazili su natjecatelji, neki dobri, neki manje, a dojam oko Shawna samo se pojačavao kada sam shvatio da mi nitko nije tako "kliknuo" nakon prvog dana. Phil se ugrozio trbuhom, ali s obzirom da smo vjerovali u bolje izdanje idućeg dana, pretpostavljalo se da bi ipak mogao obraniti svoju krunu.
 
I to bi bila velika pobjeda za Rhodena koji je prošle godine kiksao možda gore nego Ramy ove? Još kad je otpao s liste za Arnold Classic zbog zdravstvenih problema postavljalo se pitanje što on uopće može napraviti u Vegasu? Čeka li nas natjecatelj koji će se morati zadovoljiti s plasmanima na rubu najbolje šestorice, ili čak osmorice?
 
Sama činjenica da je odjednom upao u top dva van sviiih predviđanja ostavila je mnoge od nas bez teksta. 
 
Međutim, u subotu su stvari postajale jasnije. Philov je trbuh demonstrirao nešto kriminalnog bilderskog ponašanja, a Rhoden je tu činjenicu uspio iskoristiti zaustavljajući izvedbu usporednih poza, prezentirajući čitavom bilderskom auditoriju na mjestu događanja, ali i internetskom, nemogućnost kontrole i zadihanost Heatha. S druge strane, on je izgledao sjajno, zabijajući zadnje čavle u lijes Philovih snova o izjednačavanju rekorda.
 
Slobodni pozing dan danas gledam. Skoro pa nekoliko puta dnevno. Ta elegancija i usmjerenost pokreta jedne istinski ugodne figure dugo se nije vidjela. Poze i tranzicije ukolpljene u nježnu, ali dinamičnu pjesmu "Unsteady" djelovale su do detalja smišljeno čak i ako nisu bile. Sva sila mišića u harmoniji, kao kotačići sata, pomicani sa svrhom koju na kraju večeri i ostvaruju!
 
Jesu li Rhodenova leđa savršena? Nisu. Tricepsi daleko lošiji od Philovih? Jesu. Masivan kao Roelly ili njemu slični? Nije. No ta silueta koja u prvim trenucima probija divnu zavjesu na pozornici i kreće pozirati...to je bio bodybuilding. Linije za koje, uz sve moguće riječi, epitete, superlative i verbalni kič i dalje možete reći samo - to je to...
 
Shawn je pogodio.
 
Sve i da njegova titula bude usamljena kao i ona Dextera Jacksona prije deset godina, neka je. Možda nam i treba jedna takva "munja" kroz noć jednom po desetljeću. Svojevrstan reset bodybuildinga koji se spremao skrenuti stranputicom.
 
Kako je došao na binu, tako je i otišao s nje. Miran muškarac, odmjeren, pomalo povučen. Prisvojio je širok osmijeh i naravno, Sandow trofej.
 
S natjecateljeskim brojem 4 postao je bilderski besmrtnik broj 14!
 
Do Čitanja,
Luka Kuhar
Da bi mogao komentirati moraš se registrirati,
ako već imaš račun prijavi se! Registracija | Prijava

PREPORUČUJEMO