Košarica Narudžba

Breon i Flex brane titule

18.09.2018
Luka Kuhar
Po završetku vikenda u Vegasu, dvojica prvaka ostala su sigurno stajati na svojim pozicijama. Bilo je to u kategorijama classic physique i 212.

 1. James Flex Lewis

Zmaj od Walesa nastavlja pisati povijest ovom obranom titule. Sedam lijepih godina uz ovog dostojanstvenog sportaša brzo je proletjelo. Njegov izniman, pozitivan stav, sportski duh i dobra narav s vremenom su ga progurali u vrhunskog, možda i najboljeg ambasadora bodybuildinga u sadašnjem vremenu. O njegovom tijelu dovoljno govori činjenica da je ove godine napravio upravo ono što se tražilo i od Phila Heatha. Došao je nakon pomalo razočaravajućeg prošlogodišnjeg izdanja i doslovno otpuhao konkurenciju, ne ostavivši ni trunka sumnje u to tko će na kraju večeri biti prvak. Tvrd od glave do pete, izrezan, detaljan te „oklopljen“ u oble i pune mišiće, Lewis je utišao sve zle jezike. Ovo je način na koji šampion reagira na kritike – pojavi se dovoljno dobar da ih više ne izazove. 
 
Njegov oprost od kategorije u meni izaziva dvojake osjećaje. Bio je ikona 212 divizije, njen omiljeni sin i prvak koji dominira nad konkurencijom u punom smislu te riječi. Iako smo mnogo hvalili Hadija Choopana, sad mi je još više žao što ga nije bilo jer ne znam kako bi se snašao pored ovako spremnog Velšanina. Flex ima obitelj, puno novih faktora u jednadžbi života i normalno je da uzme vremena za razmišljanje o odlukama vezanim za budućnost. Razumijem htijenje za open kategorijom jer Flex već nekoliko godina zaredom svoje tijelo mora obuzdavati, a ne nesmetano razvijati. Siguran sam da će bez njega 212 biti na osjetnom gubitku, a open bi mogao dobiti jednu pravu pravcatu bilderčinu.
 
2. Derek Lunsford


Na prvu loptu nisam bio zadovoljan s onim što je Derek pokazao, a da budem sasvim iskren, nije mi sjeo ni na drugu ni treću. Nesumnjivo je da se ovakav potencijal rijetko viđa, a s obzirom da je u ranim dvadesetima, Derekova budućnost vrlo je vjerojatno ispunjena peharima i medaljama. Sadašnjost, međutim, nije još na toj razini. Lunsford je u oba dana imao malo izmučen look, odnosno, tijelo mu se nije doimalo svježe i sasvim spremno. Što se tiče siluete i oblika mišića, ne ide puno bolje od Dereka, a u leđnim pozama konkurira svakome.
 
Ne želim da ovo ispadne kao neki rant protiv njega u smislu da ga vidim puno niže niz ljestvicu, ali ne mogu se složiti s odlukom da je na ovoj Mr. Olympiji bio bolji od trećeplasiranog Kamala. Može li ovaj momak biti 212 šampion – sigurno! No kao što svi mi dobro znamo, potencijal ne znači puno bez adekvatne realizacije.
 
3. Kamal Elgargni


 
Ovogodišnji Arnold Classic šampion došao je na binu Vegasa u velikom stilu. Jedan od onih koji je isporučio točno ono što se od njega očekivalo – ako ne i više. Skladne linije, izrazito oštra forma i tijelo puno separacija učinili su svojevrsnu novopridošlicu ove kategorije ubojitim favoritom za najviše pozicije. Bio mi je, pogotovo u finalu, uvjerljiviji od Lunsforda, što kroz vrhunski slobodni pozing te i kroz međusobne usporedbe. Vidim ga kao nekog tko se u vrhu kategorije može zadržati koliko želi jer posao zaista zna odraditi kako spada. Izvrsnost na Arnoldu ovdje je možda i nadmašio, što znači da Elgargni ima adekvatnu sposobnost „donošenja“ pravog sebe na binu.
 
Na četvrtom mjestu našao se Ahmad Ashkanani koji je u Ramyjevom stilu igrao na kartu veličine i krupnog izgleda pa se pronašao – ponovno kao Big Ramy – van najbolje trojke. Na petom mjestu od kompetitivnog bodybuildinga oprostio se Jose Raymond. O njemu ćemo napisati zaseban članak, a sada se bacamo na classic physique.
 
1. Breon Ansley


 
Classic physique ima ogroman potencijal da postane turbulentna kategorija. Međutim, za prvu konstantu u njoj postavio se Breon Ansley. Jedina mana njegove prošlogodišnje figure bila je suptilna, ali vidljiva, ginekomastija. Ni traga ni glasa od toga u 2018., što znači da je uz svoje prepoznatljive vrline (simetrija, spretan pozing, vrhunska silueta) neiznenađujuće obranio titulu. Sleđa nije bilo blizu, vjerujem da upravo tu Ansley osigurava većinu svojih bodova, dok u prednjim pozama spretno pozicionira noge, ostavljajući unutarnji dio natkoljenice da malo „visi“ čineći ga tako mesnatijim iako se širi da zauzme više prostora. Dodajmo svemu ovome i fenomenalan struk koji pomoću s mjerom izgrađenih bočnih trbušnih odlično teče prema donjem dijelu tijela i stvara vrhunsku iluziju savršenog V oblika. Breonu se zaista nema što prigovoriti, svi mogu biti zadovoljni ovom odlukom a obožavatelji kategorije jamačno su sretni što imaju tako dobrog prvaka.
 
2. Chris Bumstead


 
Mlada senzacija iz Kanade ne predstavlja oduševljavati fanove ove kategorije i mnogi baš u njemu vide sve ono što classic physique treba predstavljati. Reći ću odmah, prednje i bočne poze vrlo su usporedive s Breonovima te uz svoj potpisni vakuum Chris Bumstead na kraju finala za Breonom ništa nije zaostajao. Nažalost po njega, situacija je nešto drugačija s leđa gdje se zbog visine i kompozicije tijela čini siromašnijim glede duplog bicepsa. I dalje ga je izvrsno gledati protiv Breona jer u njima dvojici stvarno leži neka čar classica. Dva prilično drugačija tijela uspijevaju predstavljati iste ideale koje kategorija nastoji promovirati. Bumsteadov lik sigurno će nastaviti impresirati fanove i privlačiti ljude ovoj kategoriji, a tko zna, možda kad-tad padne i titula.
 
3. George Peterson


 
Ako je u 212 kategoriji „bradata žena“ bio Jose Raymond, onda je u classicu to George Peterson. Nemojte me krivo shvatiti, nije on ružan ili loše posložen, već jednostavno ne odiše onim istim klasičnim „šmekom“. Teško je riječima opisati figuru kojoj naoko ništa ne nedostaje, a opet nemate dojam da sasvim pripada tu gdje se nalazi. Odnos ramena i struka, razvijene, ali ne dominantne noge, spretan pozing i mogućnost vakuuma za mnoge su postulati classica, ali ni to sve samo po sebi nije dovoljno. Rekao bih da u toj kategoriji razvoj mišića mora biti usmjeren stvaranju jedne suštinski proporcionalne i s ukusom razvijene mišićave figure koja će kao takva teći i biti izgrađena dovoljno dobro da zadovolji i tehničke visinsko-težinske gabarite. Sva moguća „rihtanja“ za kategoriju odmah bi mogla biti signal da tijelo samo po sebi nije klasično već ga se tjera da se takvim doima. George Peterson predstavlja mi tu iznimnog natjecatelja, kvalitetnog bildera, ali ne nužno i primjer klasičara.
 
Valja spomenuti i da je četvrtoplasirani Henri Pierre-Ano pravo osvježenje za ovu kategoriju koji će s dodatno popunjenim nogama postati jedno od dominantnijih lica classica, što me iskreno zaista veseli.
 
Do Čitanja,
Luka Kuhar
 
Da bi mogao komentirati moraš se registrirati,
ako već imaš račun prijavi se! Registracija | Prijava

PREPORUČUJEMO