Košarica Narudžba

Bonac pobijedio Cedrica u Australiji!

24.03.2019
Luka Kuhar
Početak natjecateljske godine u IFBB Pro ligi uvijek nam ponudi zanimljive zaplete i rezultate. Neki očekivani, neki kontroverzni. U Australiji...svega pomalo!

 1. William Bonac

 
Nizak, ali kompaktan, sitan i dinamitan. Nadimak "The Conqueror" postaje sve prirodnija titula Nizozemca u čijem se rezimeu sada nalazi i pobjeda na australskom izdanju Arnold Classica. 
Gledajući figuru u trenutnom krajobrazu natjecateljskog bodybuildinga, Bonac je unikatna zvjerka. Lako uočljiv zbog impresivnih udova i goleme količine mišića zbijene na sitniji frame i kratak trup, William se nosi s vrlo jasnim granicama te nedvosmislenim limitima vlastite figure. Koliko ih dobro razumije i, još važnije, uspijeva iskoristiti kao prednost, pokazao je još jednom pojavljujući se pun i oštar, ostavivši dojam da "puca od mišića". Za mnoge konkurente na natjecanju bio je u potpunosti nedodirljiv, a većinu bi otpuhao u leđnim pozama te pomoću osjetne razlike u gustoći mišića kod bočnih poza. Iako se generalno svi slažu da je prošlogodišnja Olympia za njega bila propust dobre prilike za ulazak u top 2 zbog nedovoljno oštrog izdanja, Bonac se nije dao obeshrabriti i napravio je najbolju moguću stvar - pokazao da se ne radi o lošem trendu nego izoliranoj grešci. Nastavi li ovako, nemamo ga razloga vidjeti izvan top 2-3 niti na jednom natjecanju na kojem se odluči pojaviti. Bez obzira radi li se o Chicago Prou ili Olympiji - William će sigurno konkurirati za top plasman.
 
2. Cedric McMillan
 
 
Pisati o Cedricu jednako je prisjećanju na neku bolnu vezu iz prošlosti. Toliko lijepih trenutaka, neostvarenih mogućnosti. We could''''ve had it all - rekla bi Adele, a Cedric slegnuo ramenima i simpatično se nasmijao. Je, mogao si imati sve McMillane! Nažalost, prečesto bi sam sebi sabotirao put do vrha i došao u izdanjima nedostojnim takve figure. Srećom po sve nas koji volimo bodybuilding, "The One" je počastio publiku jednim od boljih izdanja u karijeri došavši znatno detaljniji no prije. Od sitnih rezova pri rubovima kvadricepsa do naznaka jasnog "božićnog drvca" na leđima. Njegove linije + dobra forma recept su za bezvremenski ugodnu predstavu bilderskog sporta. Dodajte tomu laganiji pozing s preciznim tranzicijama i osjećajem za finalizaciju pokreta i dobivate itekako opasan paket. Gledajući stream, mnogi su dobili dojam da je Cedric napravio dovoljno za pobjedu, među njih se ubrajam i sam. Povukla se paralela - kao da gledamo Arnolda protiv Francoa Columbua. Fotografije visoke rezolucije, ipak, otkrile su neke diskrepancije u formi između Bonaca i McMillana. Bilo kako bilo, ovakav Cedric daje vam onu stidljivu hrabrost da se ponovno ponadate i položite nešto vjere u budućnost gdje McMillan stoji kao jedno od glavnih prezimena u sportu. Van sfere potencijala i "što bi bilo kad bi bilo" scenarija. Cedric pokazuje da može, svi znamo da može. Bio bi red da jednom dođe na Olympiju i napravi posao kako spada. Tada bi ga se i spremni William s pravom mogao bojati.
Bila je ovo gusta borba između dva jako kvalitetna bildera. Da je rasplet na kraju drugačiji, ne znam bi li nastala opća pobuna - vjerojatno ne, ali jasni su i razlozi za Bonacovo zlato, iako nekima ne i najdraži.

3. Roelly Winklaar
 
 
Slušajući konačne plasmane morao sam se naglo trgnuti i provjeriti jesam li slučajno pobrkao lončiće i u potpunosti zaboravio na vrijeme. Učinilo mi se, makar na trenutak, da čujem praporce i Coca Coline reklame. Božićni pokloni? Zar već? Jedan takav u blistavom omotu dobio je Roelly Winklaar. Inače vrlo popularan bodybuilder kojeg fanovi sporta toliko respektiraju da su ga prošle godine nagradili titulom svoga prvaka na Olympiji. Nažalost, svi mi znamo njegovu tendenciju da nenadano i nepotrebno uprska stvar te pokaže sebe u stvarno osrednjem izdanju. Djelovao je manje no prije, a među natjecateljima u prvoj prozivci imao je najviše problema s "mutnim" izgledom, zadržavanjem vode, mučnim poziranjem i svime onim što bi mu moglo osigurati potencijalni "palac dolje" od strane sudaca i publike. Ne, to nije Winklaar kojeg želimo vidjeti. Kao nespremna sjena sebe samoga, loša kopija onog fantastičnog bildera koji se na Olympiji zasluženo probio do bronce. Čak ni u poznatoj most muscular pozi nikoga nije "pojeo". Bio je manji od Josha, vodeniji od Sandoea, a nekako završava ispred obojice. Poljubiti medalju, mahnuti publici i trk na avion što prije, natrag za crtaču ploču i dobro razmisliti što će napraviti za Olympiju.
 
4. Josh Lenartowicz
 
 
Miljenik domaće publike morao se jasno i glasno pokajati za grijehe iz Columbusa. Tamo je naime pokazao da dulje vremenske pauze ne moraju nužno značiti i bolje pripremljen konačni proizvod. Došavši prevelik i "bucmast", Josh se malo zblamirao u SADu, ali barem se mogao vratiti u Australiju znajući da ne može puno gore. Domaća zadaća je napravljena. Maknuo se višak vode, izgubila nepotrebna kilaža te, kako je natjecanje odmicalo, Lenartowicz nije više bio grešnik iz Ohija već pravi konkurent u "Land Down Under". Golema figura, vaskularna i detaljnija, progurala ga je preko nekih vrlo dobrih bodybuildera te je po mnogima trebao zauzeti treće mjesto s kojim bi mogao biti vrlo zadovoljan. Pozingom si je pomagao prilikom slobodne točke, ali zbunjuje njegov odabir da u prednjem duplom bicepsu toliko gura trbuh u prvi plan. Također, širenje struka postalo je vidljivo pa valja pripaziti na mogućnost narušavanja estetike u budućnosti. Ni danas nije "novi Zane", ali ne treba postati ni Palumbo. Dobar je ovo nastup bio za Josha. Nadam se da će ih u budućnosti odraditi još.

5. Luke Sandoe
 
 
Britanski predstavnik postao je prava opasnost za konkurenciju u pro ligi. Osiguravši broncu u Ohiju došao je ovdje nadajući se ponavljanju uspjeha, možda čak i nadmašivanju sebe samog. Otkako je stupio na binu postalo je jasno da vodi bitku s pražnjenjem kroz poziranje, ali njegova figura svejednako je impresivna i vrijedna pažnje. Sama činjenica da izvede vakuum u prednjem duplom bicepsu, a da pritom izgleda veliko i pored Winklaara, dovoljno govori o kvaliteti i perspektivi Lukea. Neke od njegovih poza namjerno podsjećaju na Yatesove najbolje dane što vas odmah natjera da se zapitate - može li i ovaj bilder s Otoka doći do takvih visina? Ovdje nije bio dovoljno dobar za pobjedu, ili uzimanje srebrne medalje, no da je završio na četvrtom ili trećem mjestu mislim da se nitko ne bi bunio. Opet kažem, na Winklaarovu žalost, nije se činilo kao da ga Roelly nešto posebno nadmašuje na bini, a u par poza ostavio je bolji dojam od Lenartowicza. Teško mi je reći može li se smatrati baš svojski "oštećenim", ali zadovoljan biti ne može.
 
Volio bih se samo brzinski dotaknuti Stevea Ortona na šestom mjestu kao natjecatelja koji svojom figurom neće mamiti uzdahe po pitanju estetike, ali formom je apsolutno očitao lekciju konkurenciji te je s leđa uništio Winklaara u calloutu.
 
 
Neki su išli toliko daleko da su ga vidjeli ispred Roellyja, a kada vam kažem da ni to nije sasvim nemoguć scenarij, postaje jasno koliko je Winklaar uprskao!
 
Do Čitanja,
Luka Kuhar
Da bi mogao komentirati moraš se registrirati,
ako već imaš račun prijavi se! Registracija | Prijava

PREPORUČUJEMO