Košarica Narudžba

Dorianov EFEKT na bodybuilding!

16.07.2021
Luka Kuhar
Nekada je narativ bio jasan - Dorian kao čovjek koji je svoj sport upropastio. Zastrašujući gorostas iz ere devedesetih, po mnogima - zlatne, na bini je pokazivao drugačiji, a tako često superiorniji paket od konkurencije.

Znate te bilderske priče, one o tome kako je Dorian dodatno popularizirao inzulin i GH pa preuzeo bodybuilding na krilima svojeg neumornog treniranja i farmakološke ekspertize po pitanju "kemije". 

O njihovoj utemeljenosti bilderski kuloari mnogo su špekulirali, ali šira javnost sporta preuzela je glavni sentiment. Dorian Yates, ekstremno uporan, mišićno bogat, no estetikom ne toliko obdaren natjecatelj, bio je ujedno čudo i rak rana bodybuildinga svojeg doba.

Među bilderima, Yates ima svakovrsne obožavatelje. Od momaka kojima su klasik ideali najbliži njihovim ciljevima sve do onih čiji se teretanski angažman može opisati kao utrka za najvećim brojkama na vagi i šipkama. Sve ostalo jednostavno im nije impresivno, a samim time ni bitno.

Među generalnijom populacijom on je sjajan Mr.Olympia, ali kao da mu se zamjera činjenica dominatne vladavine u devedesetima. Eri kada je uspjeh bio naoko rezerviran za neka druga, skladnija, vizualno kompaktnija tijela Flexa Wheelera, Kevina Levronea, Shawna Raya, ili vrlo velikog, a linijama odličnog, Nassera.

Dorianove su pobjede tako u jednu ruku neupitne, a u drugu neomiljene. Da, bio je fantastičan. Oderan, masivan, nedodirljiv u leđnim pozama, zbijen u bočnima. 

Neugodno opasan po konkurenciju

Tko god mu dođe "na noge" mora se susresti sa vrlo nezgodnom kombinacijom mišićne mase i spremne forme. Nije bio golem - ali vodenast, niti suh - a sitan. Još je stvar postajala bolja kada bi vidjeli koliko je na pozornici miran.

Samopouzdanjem i spremnošću zračio je baš zato što u njemu nema nikakve sumnje. Odradio je sve što je mogao, dao koliko se ima za dati. Bez obzira na rezultat, nalazi se na bini kao sila prirode koju nitko ne može dobiti "s pola snage", a pokazalo se, ni sa čitavim arsenalom. Takve "aure" plašio se Flex.

Te devedeset i treće godina Yates je Wheelera uspio nadvladati upravo spomenutim adutima, a sam kaže kako se bojao da bi Flex mogao dobiti Olympia natjecanje iduće godine da nije bilo one nesreće zbog koje Wheelera nismo gledali na bini. Bila je to loša sreća za Flexa, a dobar vjetar u leđa Dorianovom zaletu koji će potrajati još godinama.

Vidite, malo se kada dogodilo da Mr.Olympia kao glavne konkurente uporno gleda bildere čija tijela tako lako prokazuju njegove nedostatke i sitne nesavršenosti. Najveći konkurent Colemana - Jay Cutler, nije pokušao raskrinkati neke manjkavosti Ronniejeva tijela, već nadvladati vrline držeći korak po pitanju mase i forme.

Flex, Ray i Levrone imali su više tog nekog zamišljenog sklada i elegancije nego Yates. Čak je i Nasser upravo to imao kao adut u rukavu kontra Doriana. On, kao bilderski Herkul, šest godina zadržava svoje Sandow trofeje, ali moram biti iskren - danas bi to teško bio slučaj.

Ako ništa, onda zbog pritiska javnosti i fanova. Phil Heath imao je "raju" na leđima otkako se trbuh po prvi puta nepovoljno zaoblio u tranziciji između poza. Dorian sa svojim povredama vjerojatno bi navukao još veći hate nego Heath, a uzmete li u obzir koliko su Flex, Ray i Levrone "obožavani" od strane publike, igralo bi mu se o glavi i bez nezgoda s bicepsom/tricepsom.

Međutim to je sve u nekoj zamišljenoj verziji povijesti. Stvarnost je drugačija, Dorian uistinu i jest uspio otići od natjecateljskog sporta kao šesterostruki neosporeni prvak. Originalno nije mislio stati na tome, ali život piše drugačije priče.

Yates... Nogomet i matematika?

Njegova ostavština, njegov pravi utjecaj na bodybuildingu bio je u hladnoj matematici zbrajanja poza i onom tzv. "antinogometu" kojeg kritičari najpopularnijeg sporta na svijetu znaju zazivati. Kako to prevesti na mišiće? Probajmo!

Što se matematike poza tiče, Yates je tu uvijek bio egzaktan. Čak i ako me svi dobiju u prednjem duplom bicepsu, pa sam na natjecanju možda i najgori u toj pozi, pribrajanjem svih ostalih u kojima dobivam i dalje sam u plusu, ispred svih. Tako bi otprilike zvučalo njegovo obrazlaganje vlastitih rezultata i podviga.

Nema puno opisnih pridjeva, ružićastih naočala, sentimentalnosti i zazivanja nadnaravnih ideala. Izgubio sam prednji dupli biceps? Neka! Dupli lat dobivam, a isto činim i u obje poze s leđa, vjerojatno u obje bočne, a trbuh noge kako se uzme. Nije to loša matematika, iako u sportu vizualnog dojma nekada ostavlja osrednji "šmek" takve perspektive.

Onaj spomenuti antinogoment mi ćemo tu predstaviti kao srodnu disciplinu hladne matematike poza. To je brutalna učinkovitost koja ne mora izgledati tečno, lijepo ili elegantno, mora odraditi dovoljno posla, zabiti više golova od protivnika, obraniti se kada je to nužno, a sve ostalo nije bitno. Ničiji dojam važniji od onoga što pokazuje semafor.

Ili u bilderskom slučaju sudačka bodovna lista.

Tako je Yates sa svojom golemom figurom čija je oderanost i u najslabijim izdanjima lako posramila većinu konkurenata, dominirao praktično nepobitnim čimbenicima. Mišićav i spreman. Mora biti dovoljno. Odradio je sve što može da bude.

I to je njegov pravi utjecaj, njegova "opipljiva" ostavština.

Do sutra možemo pričati i lamentirati o ovakvim ili onakvim estetskim idealima, proporcijama, strukovima, oblim ili vaskularnim mišićima

Kada na binu dođe neka separacijama prošarana mrcina s jednako potkožne vode kao i otpali jesenski list, onda rasprava i poezija staje. Vjerojatno ste čuli onu "svatko ima plan dok ne dobije šaku u glavu".

U bodybuildingu bi mogli reći - sve je to lijepo dok na binu ne dođe netko kao Yates!

Do Čitanja,
Luka Kuhar

 

Da bi mogao komentirati moraš se registrirati,
ako već imaš račun prijavi se! Registracija | Prijava

PREPORUČUJEMO