Košarica Narudžba

Promijene u Pozingu

17.02.2015
Luka Kuhar
Odnedavno je krovna federacija bodybuildinga poznatija pod kraticom IFBB uvela određene izmjene u poze sa svrhom standardizacije pozinga. Rezultat toga nekima se svidio više, a nekima manje.

 U ovom članku pokušat ćemo razjasniti što i kako to znači.

 Netko će reći da je ovakva odluka krah u pogledu individualnosti pozinga i tu neće biti sasvim u krivu, ali daleko je to od potpune istine. Dapače, pogledajmo to kao jednu relativnu korist za natjecatelje.
 
Bodybuildingu se uglavnom prigovara što je tako "subjektivan sport" odnosno nemjerljiv u centimetrima, minutama, golovima, koševima itd. Ovime pokušavamo objektivno posložiti sve momke na bini po istoj špranci. Samim time ne ukidamo njihovu individualnost (objasnit ću u idućem pasusu) već potičemo da svatko odradi obavezni dio usporednog pozinga po kriteriju koji sudci lakše gledaju. Zamislite samo kako je žiriju promatrati nekoliko desetaka natjecatelja kako se u line-upovima rastežu na sve žive načine. To nas je dovelo u poziciju gdje dupli biceps može izgledati kao da nas je netko udario pod rebra, triceps sa strane pokazuje trbuh i kvad uz možda 10% tricepsa, a leđne poze nužno znače noge kako Vam drago.
 
Ima to svojih čari. Vjerujem da svi znamo da Flex Lewis očito ne razumije frazu "Side Tricep" ili da Kai Greene u duplom bicepsu pokušava razviti transparent među rukama i to ih čini posebnima. Samim time čini ih gotovo neusporedivima s drugim natjecateljima. Kako suditi bilderu kojem u triceps pozi ne vidite triceps? Kako suditi bilderu koji zgnječi sam svoj serratus u duplom bicepsu, a kolega pored njega ima vrlo urednu izvedbu? Tko je bolji bilder? 
 
Kako mislim, nisu uzeli individualnost? Jednostavno je - Slobodni pozing! U slobodnom se pozingu odvaja kada kombinira umijeće izvođenja obaveznih poza uz neke osobne izražaje. Sjetimo se samo Boba Parisa koji je u jednom od svojih nastupa imitirao proces ispaljivanja strijele iz luka. Ronnie Coleman koji je drugi dio svog pozinga redovito pretvarao u ples sa zvijezdama, Shawna Raya s artističkim tranzicijama, Lee Priesta s Victory pozom. Sve je to individualno i dozvoljeno u slobodnom pozingu. To je vrijeme kada se bilder prezentira sam, sudcima i gledateljstvu, najbolje kako zna.
Tada je on persona i tijelo za sebe.
 
U slučaju obaveznog usporednog pozinga standardizacija je dobra stvar. Ona će svakoga postaviti ravnopravno s drugima kako bi natjecatelje lakše komparirali. Nakon toga njima je na volju kako svoju figuru vizualno žele predstaviti uz audio podlogu. Bitno je da su svi imali jednake šanse na zajedničkom pozingu jer nakon toga svatko sam može prikazati svoj rad na poseban način.
 
Do Čitanja,
Luka Kuhar
Da bi mogao komentirati moraš se registrirati,
ako već imaš račun prijavi se! Registracija | Prijava

PREPORUČUJEMO